Promjenjivo i uglavnom kišno vrijeme prosinca u novoj godini često zamijeni donekle buroviti siječanj. Usprkos hladnoći i buri, poljoprivrednici neizmjerno iščekuju suhi period zime zbog brojnih poslova koji se ne mogu obavljati kada pada kiša. Hladno i suho vrijeme prvenstveno je dobro za sušenje mesa jer je manja vjerojatnost da će se ono pokvariti. Uz to, biljkama je potreban odmor ili hibernacija. Od brojnih radova tijekom siječnja navest ćemo samo neke i ukazati na razlike Donje i Gornje bande u tim radovima.
Nešto više temperature Donje bande i manja opasnost od prekale omogućuju da se već u prvim sunčanim danima siječnja posadi rana krtola. Premda se sve češće njena sadnja u današnje vrijeme prebacuje u veljaču ili čak ožujak, kazivači potvrđuju da se ako učini brijeme o Božiću vadila zimska krtola (ako nije bilo većeg mraza jer se u suprotnom vadila i ranije), a sjećam se da smo već počeli sadi novu preko zimskih praznika, oko Nove godine jer bi se vadila početkom svibnja i nosila prodat na zadrugu. Razlog tome je veća otkupna cijena i nemogućnost navodnjavanja, za razliku od Gornje bande gdje temperature sporije rastu i krtola može duže ostati u zemlji.
Bitne razlike u temperaturama uvjetovale su da u Donjoj bandi ranije počinje i obrezivanje loze i smokava. Mnogi će kazivači iz Gornje bande reći kako se ne bi obrezivala loza prije kraja vejače, a u mene ćaća bi zno nekad čekat i kraj ožujka zbog prekale. S druge strane, u Donjoj bandi obrezivanje bi počelo najkasnije krajem siječnja, a nerijetko i na samom početku. Vajalo je obrezat lozu i smokve nakon što bi prošo prvi led, da biljka bude u stanju mirovanja. Za smokve manje-više ako je i nešto kasnije obrežeš, neće jom toliko smetat, ali ako zatopli i loza počne pupat, onda je problem, jer će plakat (ispuštati sokove) dok je obrezivaš.
Dolaskom Nove godine počinju se formirati i novi rasadnici. Zanimljivo je da se u siječnju prve siju biljke naših vrtova koje se posljednje sade, balančane. Naime, balančane za sadnju zahtijevaju vrlo toplo vrijeme kada više nema straha od mraza, ali im treba više od pomadora i paprika za nicanje, pa se zato siju i mjesec dana ranije od ovih kultura. Osim u rasadnike, sije se i na otvorenom. Kao najvažnija kultura koja se sije u siječnju svakako spada grašak ili biž. Za razliku od boba koji se sije krajem listopada i početkom studenoga, sijanje biža ustalilo se u siječnju jer brže raste. Naravno, onaj tko nije posijao bob najesen može ga sijati i u siječnju, ali postoji veća opasnost da će stabljiku uništiti kasni mraz.
Uz poljoprivredne radove treba spomenuti i ono po čemu je siječanj dobio ime, a to sječa drvne građe. Drveće se za ogrjev bere tijekom čitave zime, odnosno kako će neki kazivači reći ne moreš ložit samo suva drva jer brzo splamtaju, treba miješat sua i zelena da griju, a duže traju. Zašto onda naziv siječanj? Odgovor se nalazi u mjesecu. Siječanjska tonda najveći je puni mjesec u čitavoj godini, što utječe na sokove biljke.
Također, punim mjesecom je povezano i zimsko mirovanje biljke, čime se pokazalo da je drvna građa ubrana u siječnju najbolja za sušenje i korištenje u građevini. Kazivači će reći grede za kuću radile su se od čempresa, a njega je trebalo ubrat u siječnju za punog mjeseca. Tako ubrani čempresi sušili bi se na dimu barem dvije godine, a onda bi se obradili i učinile grede koje mogu durat preko 100 godina. U siječnju su se sjekla ostala stabla za izradu namještaja, ali i za palice motika i dikela.
Konavljani nisu sjekli drveća u siječnju samo zato što su tada ona najbolja za obradu, nego i zato što je tada najmanja opasnost od uništavanja šume. Stablo posječeno u siječnju će najvjerojatnije iz korijenja izbaciti mladicu. Tako su Konavljani nastojali očuvati stabla i za generacije koje dolaze nakon njih.