Tijekom srednjeg vijeka društvo je bilo podijeljeno na nekoliko staleža. Tako su postojali plemići, kler, građani i seljaci. Svaka od tih skupina dijelila se na svoje podskupine. Seljaci su mogli biti slobodnjaci, kmetovi ili koloni, ovisno o tome čiju zemlju obrađuju. Ni plemstvo ili vlastela nije bila jedinstvena skupina, pogotovo nakon što se utvrđuju seniorsko-vazalni odnosi. Odnosno, neki plemić bi bio davao vojne usluge svome senioru jer je od njega dobio posjed. Veći plemići su pak vojnom službom odgovarali županu, banu ili kralju (župana i bana postavlja kralj). Ipak, plemstvo je znalo prelaziti iz zaštite jednog seniora pod zaštitu drugog, a naročito tijekom sukoba višeg plemstva.
S obzirom na to da je u ljudskoj prirodi vječna težnja za nečim višim, ne treba čuditi da je plemstvo u srednjem vijeku težilo proširenju svojih posjeda, stjecanju prihoda i položaja. Ipak, češće se događalo da bi to radili na račun drugih.
Razvoj konavoske vlastele, odnosno plemića u Konavlima nije tako jednostavno pratiti zbog nedostatka izvora. Plemstvo se vjerojatno formiralo već za vrijeme bizantskog vrhovništva, odnosno za vrijeme konavoske arhontije. Tome u prilog ide i činjenica da se jedino plemstvo u ranom srednjem vijeku moglo opremiti za rat. Stoga se nužno morao razviti bogatiji sloj stanovništva. Taj sloj prisezao je konavoskom arhontu, a kasnije županu na vojnu službu, a zauzvrat je dobio posjede.
O raspodjeli posjeda može se tek dijelom naslutiti prema toponimima, kao na primjer Držojevići, prema kojima je cijelo današnje selo Gruda nosila ime. O konavoskom plemstvu može se saznati i iz dubrovačkog zemljišnika, odnosno podjele posjeda Libro Rosso, u kojoj se plemićima iz Sandaljevog dijela Konavala ostavlja određeno zemljište i kuća. Upravo nam Libro Rosso donosi 63 konavoska vlastelina iz Sandaljevog dijela Konavala koji su nakon dubrovačke kupnje Konavala ostali vlasnici kuće i nekoliko zlatica zemlje. Ne može se sa sigurnošću zaključiti koliko je bila brojna konavoska vlastela u Pavlovićevom dijelu jer kod podjele Pavlovićeva dijela Konavala sva zemlja postaje vlasništvo dubrovačke vlastele. Ipak, izgledno je da je broj vlastelina i u Pavlovićevom dijelu bio sličan onome u Sandaljevom jer su Konavle bile podijeljene po prihodima na pola, odnosno razgraničenje se nije odredilo zemljopisno. Drugim riječima, Sandalj i Pavlović su vjerojatno imali podjednak broj kmetovskih i vlastelinskih kuća pod sobom.
Dubrovačka država bila je u stupnjevitom širenju od 13. stoljeća. Posebno velika proširenja ostvarena su u 14. stoljeću, kada su kupljeni Pelješac 1333. i Primorje 1399. godine. Upravo na tim područjima Dubrovčani dolaze u prve sukobe s plemićima koje preko noći žele izjednačiti s kmetovima. Aristokratska Republika nije mogla dozvoliti da na svome državnom teritoriju ima druge plemiće, osim one iz Dubrovnika, jer bi time gradska vlastela brzo došla u podređeni položaj. Naime, prije širenja u 14. stoljeću dubrovačka država ne raspolaže velikim agerom, pa je većina prihoda vlastele akumulirana trgovinom. Plemići iz ruralnih dijelova države bi, osim trgovinom, zarađivali i preko prihoda sa zemlje. Uzme li se uz to u obzir da je u Konavlima vjerojatno bilo oko 120 plemića i pridoda li se tome da ih je otprilike isto trebalo biti na području Primorja i Pelješca, dubrovačka vlastela bila bi brojčano nadjačana. Kroz tu prizmu treba promatrati i dubrovačku kupnju Konavala.
Nakon što je Dubrovačka Republika 24. lipnja 1419. godine kupila Sandaljev dio Konavala, Veliko vijeće 1. srpnja izdaje proglas koji je novoizabrani potknez Nikola Đerdašev zajedno s 5 plemića trebao predstaviti svim Konavljanima na zboru. Proglas je jamčio primanje Konavljana u zajednicu dubrovačkih podanika, potpunu amnestiju za sve dotadašnje zločine, oslobađanje danka od 1 dukata za 1419. godinu (toliko je svaka kuća godišnje plaćala Sandalju), oslobađanje od tlake (besplatni rad) na 5 godina, moratorij na dugove u roku od godine dana i slobodu vjeroispovijesti, ali određuje da konavoska vlastela prihode od svojih kmetova može pobirati do blagdana svetog Luke, kada sva zemlja prelazi u ruke Dubrovčana.
Konavoska vlastela uvidjela je da će ovim proglasom biti izjednačena sa svojim kmetovima, pa predvođeni Bogetom Rugićem, dotadašnjim županom, i plemićima iz Zastolja podižu bunu. Premda je Senat odlučio poslati 800 vojnika u Konavle kako bi se pobuna skršila, primirje je postignuto 1. kolovoza zahvaljujući Sandalju Hraniću koji je predložio da vođe pobune ostanu još neko vrijeme pod njegovom vlašću. Nakon toga se ostali Konavljani zaklinju na vjernost Republici. Ipak, mir je bio izrazito krhak pa već iduće godine pobunu protiv nove vlasti predvode Nikulići i Đurinići. Premda su obje pobune propale, konavoska vlastela postigla je cilj, a to je da se onemogući podjela (oduzimanje) zemlje.
U prilog Konavljanima išlo je i to da se Dubrovčani nisu uspjeli dogovoriti s Pavlovićem oko prodaje drugog dijela Konavala. Pavlovićeve snage sa Sokola su čak 1422. godine uz pomoć Konavljana opljačkale knežev dvor u Ljutoj. Ipak, već iduće godine Dubrovčani kontroliraju Sokol i odlučuju poslati komisiju koja bi odredila podjelu zemlje. Konavoska vlastela predvođena Radmanom Bogetićem, Radićem Konićem i braćom Račić potjerala je komisiju i konavoskog kneza. Kako bi riješili situaciju Dubrovčani ponovno šalju vojsku u Konavle te se većina pobunjenika pokorava, dok su vođe pobjegle i za njima je raspisana tjeralica. Ipak, zahvaljujući ovoj pobuni, Dubrovčani su morali pristati na kompromis te su 63 plemića ostavili kuće s oborom i 3, 4, 6 ili 12 zlatica zemlje (solad ili zlatica =1678 m2).
Za razliku od vlastele iz Sandaljevog dijela Konavala, vlastela iz Pavlovićeva dijela u potpunosti je izjednačena s kmetovima. Naime, već 1. ožujka 1427. godine, Dubrovčani dijele zemlju u Pavlovićevom dijelu Konavala te sva zemlja i objekti dolaze u vlasništvo dubrovačke vlastele i građana (dio je dodijeljen Crkvi, hrvatskom banu i bosanskom kralju). Dubrovčani su mogli povući ovakav potez jer u tom trenutku kontroliraju čitave Konavle i kopneno su povezani s Gradom. Uz to, visoko plemstvo u neposrednom susjedstvu ne vidi interes u ometanju procesa. Još iste 1427. godine donosi se proglas prema kojemu svi Konavljani moraju postati ljudi (kmetovi) nekog Dubrovčanina koji ima zemlju u njihovom dijelu. Tako i vlastela iz Sandaljevog dijela prihvaća kmetstvo, ali im se ne oduzima imovina, pa su ekonomski znatno slobodniji od ostalih Konavljana.
Nekadašnja konavoska vlastela još će jedanput pokušati vratiti stare povlastice iskoristivši rat Dubrovčana i Stjepana Vukčića Kosače 1451. godine. Čak 18 konavoskih plemića pridružilo se vojno nadmoćnijem hercegu Stjepanu u nadi da će im kao nasljednik Sandalja Hranića vratiti njihov status. Ipak, Dubrovčani su 1452. godine ponovno u posjedu Konavala. Usprkos jamčenju amnestije onima koji se vrate za 4 dana u svoje domove, pobunjenici se nisu vratili, a vođe pobune Badanj Popadić i njegov sin Ratko obješeni su.
Fotografije su preuzete iz: Kapetanić, Niko. 2011. Konavle u XV. stoljeću. Matica hrvatska Konavle. Gruda.