Josip Lalić

Josip Lalić: Konavoske vezilje
ZMK-591, audiovodič ZMK

Veći interes za proučavanjem i prikupljanjem etnološke i folklorističke građe u Hrvatskoj obilježio je posljednju trećinu 19. stoljeća kao i prva desetljeća 20. stoljeća. Tada su brojni samouki i školovani istraživači narodne kulture intenzivno radili na prikupljanju, objavljivanju i prezentiranju građe tradicijske kulture, a takav interes i angažman bilježimo i na dubrovačkom području. Trend je popraćen i u umjetničkom svijetu slikanjem scena s etnografskim motivima i ljudima u narodnoj nošnji, a jedan od umjetnika s naših prostora u čijim radovima dominiraju kompozicije s etnografskom motivikom jest Josip Lalić.

Josip Lalić splitski je umjetnik, školovan na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji, rođen na današnji dan, 13. rujna 1867. godine. Po završetku školovanja živio je i radio kao slikar i ilustrator u Milanu i Parizu, nakon čega je kratko vrijeme proveo u rodnom Splitu da bi početkom 20. stoljeća kao svoje dugoročno prebivalište odabrao Dubrovnik. U Dubrovnik je najvjerojatnije stigao 1902. godine, iako pojedini povjesničari umjetnosti ističu 1908. godinu kao godinu preseljenja. Na našem području zadržao se puna dva desetljeća, sve do 1919. godine, ostavivši iza sebe brojne radove koji danas, između ostalog, dokumentiranu ondašnji život, ljude i prostor.

Razglednica Josipa Lalića
KB-336

Lalićev dubrovački period smatra se kreativnim vrhuncem njegovog stvaralaštva u kojem se ističe bogatstvo žanr-scena kojim je prikazivao ili isključivo folklorne prizore ili dubrovačke gradske prizore s folklornim elementima. Uz umjetničku vrijednost, njegovi radovi etnografskog sadržaja zrcale i ukus, želje i zahtjeve naručitelja i kupaca, kao i sveopće potrebe tržišta umjetnina o kojima je Lalić egzistencijalno ovisio, a kao izvor prihoda navodi se i korištenje njegovih likovnih motiva za reproduciranje na razglednicama. O pomodnosti tiskanja folklornog i etnografskog vizualnog sadržaja na serijama razglednica koja je vladala tih godina svjedoči nam i razglednica koju je upravo Josip Lalić 1909. godine uputio u Prag, svom prijatelju slikaru Vlahu Bukovcu, čestitavši mu novu godinu.

Iako je Lalić žanr-prizore s folklornim motivima slikao realistično u duhu plenerizma i impresionizma, odnosno upotrebljavajući brze poteze kistom, nedefiniran pozadinski prostor i posvećujući veliku pažnju svjetlosnim efektima i ambijentu, akademska komponenta također je prisutna i to ponajviše u detaljnoj razradi pri prikazivanju narodnih nošnji, interijera i arhitekture. Njegova slika Konavoske vezilje iz 1910. godine, rađena kombiniranom tehnikom akvarel – pastel, a koja je danas dio stalnog postava Zavičajnog muzeja Konavala, odaje karakterističnost njegovog osobnog izričaja kao i tendenciju vremena.

Razglednica Lalića upućena Bukovcu, poleđina
KB-336

Slika prikazuje skupinu djevojaka u konavoskim narodnim nošnjama pri vezenju u gradskom ili polugradskom ambijentu po uzoru na brojne vezilačke škole koje su u to doba cvale na dubrovačkom prostoru okupljajući i podučavajući mlade djevojke i žene tradicijskom ručnom radu. Scena je idealizirana slijedeći romantičarski duh tada popularan u gradskim krugovima i prisutan u pristupu folklornim i etnotemama, a na ovoj slici najočitije se vidi u detalju poprsnica koje djevojke vezu, dok iste već imaju prišivene kite. Unatoč tome, bilježenje figura u narodnim nošnjama, kao i samog sijela, ilustrirana je najvažnija značajka Lalićeva sveukupnog opusa – dokumentarna i etnografska vrijednost slika.