Zidni oslici konavoskih kuća

Konavoske tradicijske kuće su u drugoj polovici 20. stoljeća, u skladu s brojnim gospodarskim promjenama, doživjele veliku transformaciju u opremanju svojih interijera. Kao najbitnije ističu se promjene u smještaju, dizajnu i opremanju kuhinjskog i blagovaonskog prostora popraćene promjenama namještaja, uporabnih i dekorativnih predmeta kao i oplemenjivanjem istrošenih zidnih površina tehnikom oslikavanja zidnim valjcima s ornamentalnim ukrasima. Riječ je o gumenim valjcima s urezanim motivom koji se nanosi na površinu zida otiskivanjem te tvori kontinuirani grafički uzorak, a naši su kazivači to ovako objasnili: valjak što je imo na sebi gumeni figurin kojim su s njime pituravali zidove, pa bi ostali išarani ko da si prilijepio tapete.

Ovakvo dekoriranje zidova prisutno je u seoskim i građanskim kućanstvima diljem Hrvatske kao skromnija i jeftinija zamjena za skupocjene zidne tapete, a u Konavlima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina nije bilo kuće da nije pituravo valjkom, bila je moda, a možda je to bila neka imitacija tih tapeta u Gradu. Mi na primjer nikad nismo imali tapete, ja se sjećam ko dijete išli smo kod materinog rođaka u Grad, u njega su bili tapeti.

Oslikavanje zidova valjkom obavljali su profesionalni pituri, današnjim rječnikom soboslikari koji su svojim znanjem i iskustvom tehniku doveli na razinu umijeća, a konavoske kamare, sale, hodnike učinili toplijim i ugodnijim životnim prostorima: uvijek bi se uzimo pitur i on bi došo u kuću, kuća bi se cijela piturala. Prvo bi bijelo činio klakom i onda bi uzeo taj valjak i samo bi ovako išo s njim uzbrdo dokle je mogo i bit će onda sa skalice nastavio do vrha. I onda bi osto u svakoj sobi posebni dezen, zavojutci različiti, cvjetne mustre i to se gledalo da je u svakoj sobi drukčije. I nisu bile iste boje, zelena, žuta, kafena, dobro su se vidjele i onda su tako zidovi i čistije izgledali.

Raznolikost reljefnih motiva na valjcima uključivalo je brojne vegetabilne, florealne, geometrijske, apstraktne, pa čak i zoomorfne ornamente koji su se najčešće u nijansama zelene, plave, žute i crvenkaste boje otiskivali po konavoskim starinskim zidovima, dok bi plafon u većini slučajeva ostajao opituran u bijelo. Iz tog razloga pitur bi od vrha ovoliko možda desetak centimetara potego jednu lijepu crtu u boji i onda bi išo do te crte s valjkom, jer valjak bi inače i plafon uhvatio.

Iako je praksa oslikavanja zidova bila standard, u skromnijim kućama, u kojima je manje prostorija i to manjih dimenzija, bilježimo upravo oslikavanje plafona sale i to bogatijom dekoracijom: ako su imali veći prostor, pa su jednostavnije dekorirali, a ko je imo manje, pa je malo više dekoriro, u nas bilo osam soba, dobro da se pituralo uopće. Također, kao uzrok tog odstupanja vrijedi spomenuti i možebitno poznavanje optičkih vrijednosti u smislu mijenjanja proporcija i visine prostorija, odnosno vizualnog smanjenja ili povećanja prostorije koje neprekinuti grafički uzorci na zidovima mogu proizvesti.

Za razliku od ostalih prostorija, u kužini bi piturali gore bijelo dolje uljane boje, bila neka boja ko ulje. Poteglo bi se ovako po zidu do pola, to je jednom bojom, a gore bijelom. Osvježavanje zidova bojenjem vršilo se svakih četiri, pet godina i to redovno na proljeće, a ljepotu poigravanja životnim prostorom otiskivanjem reljefnih motiva i njihovu dekorativnu vrijednost nisu narušavale ni sitne greške pri bojenju koje su se događale kad bi ono đe bi s valjkom stanuo, pa bi nastavio, ne bi se baš prispojili ti uzorci točno, ali nije to ništa škodilo, izgledalo dosta ovako lijepo.

I dok su starinski uzorci, šare i mustre nekoć ukrašavali životne prostore konavoskih kuća i istovremeno odražavale ukus, utjecaje i stilske oznake vremena, danas su uglavnom prebojavanjem nestali sa zidova, ali ne iz sjećanja. Njihov rustikalni štih koji podsjeća na toplinu prošlih vremena još uvijek je dio osobnog pamćenja koje neizrecivo poštuje tradiciju vlastitog životnog prostora.