Fragmentirani uzusi Sokola

Nalazi ulomaka keramičkih predmeta i posuda na arheološkim lokalitetima svojom količinom daleko nadmašuju staklene, kamene i metalne. Osim svjedočanstva o estetskim vrijednostima izvornog predmeta, koje su vidljive već na prvi pogled, oni čuvaju i emitiraju niz skrivenih poruka. Pritom dobivamo odgovore na mnoga pitanja koja nam pomažu razumjeti karakter lokaliteta i smisao nastanka objekata na njemu.

Kasnosrednjovjekovna i ranonovovjekovna glazirana keramika luksuzno je stolno posuđe koje se koristilo za čuvanje namirnica i serviranje hrane, a nastalo je u razdoblju od 14. do 17. stoljeća. U Europi je to razdoblje procvata glazirane keramike. Glazirano se posuđe na istočnu jadransku obalu uvozilo ponajprije iz radioničkih središta Italije i Španjolske, a do naše obale dolazilo je pomorskim i trgovačkim putovima koji su poznati još od antičkog razdoblja. Svakako je važnu ulogu u razmjeni ovakve luksuzne robe imala i Mletačka Republika te je za vrijeme njene vladavine na Jadranu ova vrsta proizvoda najprisutnija. Prilikom arheoloških istraživanja 2012./2013. te 2015. godine na lokalitetu Utvrda Sokol pronađena je znatna količina ove vrste keramike.

Rekonstrukcija posude tipa invetriata, 15. st., OA-910

Naime, na utvrdi Sokol od 1423. do 1667. godine borave dubrovački vojnici, kapelan, skladištar i kastelan sa svojim slugama. Kastelan, odnosno zapovjednik utvrde iz redova je dubrovačke vlastele. Repertoar profane kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne glazirane keramike odraz je boravka vlastele na utvrdi. U drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća utvrdom češće upravljaju vicekastelani ili pučani kapetani. 

S obzirom na vanjski izgled keramiku možemo podijeliti na keramiku bez premaza i keramiku s premazom (rivestita). Pronađenu keramiku s premazom (rivestita) , prema načinu izrade i tehnikama ukrašavanja dijelimo na tri osnovne vrste. To su keramika s caklinom (invetriata), engobirana keramika (engobiata) i majolika (smaltata).

Keramiku uz osnovnu glinenu sirovinu, čini niz raznih dodataka kao što su odmašćivači, topitelji i premazi. Jedan od premaza je i caklina koja služi da bi zaštitila površinu, ne dozvoljava tekućini prodor u keramiku, te čini posudu ljepšom i sjajnijom.

Rekonstrukcija posude tipa predrenesansna grafita, 1. pol. 15. st., OA-909

Postupak same izrade keramike s caklinom bio je složen jer se posuda morala peći dva ili tri puta, za što je bila potrebna veća količina drva te je sukladno tome proizvodnja poskupljivala. Posuda bi se prvo oblikovala, osušila i nakon toga je slijedilo prvo pečenje. Potom bi se ukrasila te je slijedio u početku bezbojni ili kasnije kolorirani premaz glazure te drugo pečenje. Međutim, nastajao bi problem kod pokušaja ukrašavanja budući da visoki stupanj taljenja uništava boje. Kako bi to izbjegli, majstori su u smjesu dodavali dodatke kao što je olovo, što je rezultiralo vrlo toksičnim spojevima opasnim po život.

Sljedeća tehnika u evoluciji ukrašavanja keramike je korištenje engobe. Engoba je vodena otopina posebno fine svijetle gline (ingobbio) koja se nanosi na dio ili čitavu posudu kako bi se dobila svijetla površina pogodna za slikanje ili urezivanje. Nakon ukrašavanja posuda bi se premazivala prozirnom ili bojanom caklinom. Posude koje su bile engobirane zbog termičke nestabilnosti boja, u početku su imale samo dvije boje, zelenu i smeđu, a kasnije i treću, kobalt plavu.

Da bi izbjegli otrovno olovo, majstori su počeli eksperimentirati. Tako je nastala majolika, neprozirni bijeli premaz visokog sjaja s dodatkom kositra. Kositar je bio skup materijal, nije autohton za većinu Europe, pa tako ni za Italiju te se u početku upotrebljavao samo za izradu luksuznijeg posuđa koje je često imalo isključivo ukrasni karakter.

Rekonstrukcija posude geometrijsko-florealnog tipa, 2. pol. 16. st., OA-907

Za razliku od prijašnjih tehnika podglazurnog ukrašavanja, kod majolike se koristi nadglazurno ukrašavanje. Kad je posuda već pečena s gustim bijelim premazom, na njoj se crta i to ponovnim uzimanjem iste smjese uz dodatak različitih pigmenata boje. Posuda se nakon oslikavanja ponovno peče, ali ovaj put na manjoj temperaturi što omogućuje korištenje neograničene palete boja. Kako smalto glazura preuzima sva svojstva nepropusnosti i sjaja, posudu nije više trebalo stavljati u caklinu.

Na utvrdi Sokol najbrojniji su i najraznovrsniji ulomci talijanskih radionica s područja sjeverne, središnje i južne Italije: Veneto, Emilija Romagna, Marche i Apulija, dok je manji broj ulomaka s područja Španjolske i Turske.

Kasnosrednjovjekovna i ranonovovjekovna glazirana keramika pronađena na lokalitetu Utvrda Sokol govori nam o visokoj kulturi, kao i o znatnoj ekonomskoj moći Dubrovačke Republike, budući da su u sastavu inventara utvrde imali ovako cijenjeno i skupocjeno posuđe. Nedugo nakon velikog potresa u Dubrovniku 1667. godine napuštena je i utvrda, što se potvrđuje i nestankom nalaza glazirane keramike.