Iako smo svjesni da je konavoska usmena književnost bogata, zapravo nitko ne može dosegnuti broj pjesama, priča i drugih književnih oblika koji su se prenosili s koljena na koljeno na ovome području. Iako ih je puno zabilježeno, ne možemo znati koliko ih je tek palo u zaborav. Jedan od zapisivača kojeg dosad nismo spominjali, a iznimno je vrijedan spomena, svakako je Olinko Delorko. Iscrpniji opis i popis pjesama koje je on prikupio donijela je Perić Polonijo u Analima Dubrovnik 36 (1998), gdje možete pročitati mnoštvo prikupljenih pjesama i više informacija o kazivačima. Ona opisuje konavoske narodne pjesme sljedećim riječima:
I tu prevladavaju novelistički raspričane i pustolovne pjesme nad izrazito hajdučkim, ili nose u sebi više baladičnu, sumornu intonaciju umjesto epske heroičnosti. Mnoge se pjesme odlikuju brzim i živim pripovijedanjem, prikazuju ono što je najhitnije, te zbog toga često djeluju fragmentarno. Ali, upravo ta fragmentarnost, kako u svojim osvrtima ističe Delorko, ostavlja dojam tajnovitosti i nedorečenosti i time pojačava poetski intenzitet. Stihovi su skladni i muzikalni, jednostavni i jasni, što je inače odlika usmene poezije. Mnoge od tih pjesama s pravom su uvrštene među najljepša ostvarenja u našoj usmenoj književnosti.
Iako smo mi kao pojedinci uglavnom svjesni ljepote našeg usmenoknjiževnog stvaralaštva, posebna je dika kada se nešto konavosko proglasi jednim od najljepših. Ipak, moramo znati da nije bilo tadašnjih istraživača koji su izdvojili svoje vrijeme i prikupili navedeno, ne bismo se imali čemu dičiti. Zato bismo ovaj tekst mogli shvatiti i kao malu opomenu da smo u zadnjim trenucima prikupljanja konavoskoga blaga, a samo jedan razgovor sa starijima iz Konavala u sebi krije usmenu književnost, konavoski govor i opće saznanje kako se nekada živjelo.
Kada govorimo o tome kako se nekada živjelo, svi znamo da su stari Konavljani dobar dio svog života proveli radeći na zemlji. Poneki znaju i da se jako malo njorgalo, a puno pjevalo, ali gotovo nitko ne zna što se pjevalo. To su uglavnom bile takozvane žetelačke pjesme, radne pjesme koje su se pjevale kod mobe, riječi koja danas mlađima uglavnom predstavlja party koji se organizira u Polju. No, moba je skupljanje ljudi na zajedničkom obavljanju poslova poput žetve, kosidbe, ali i čevrtanja golokuda o kojem smo već pisali.
Žetelačke pjesme izvodile su uglavnom žene, a kada i kako se pjevalo, Olinku Delorku pojašnjava upravo kazivačica: pjesme su se pjevale ili kad se želo o Petrovu danu, ili kad se paslo ovce, ili kad se plesalo kolo. Druga nadopunjava: Naučila sam ih (pjesme, op. a.) u planini kad bi čuvala ovce s majgurama u Hercegovini. Ja bi Hercegovkama svoje pjesme kaživala a one meni njihove. I druge su kazivačice svoje pjesme naučile na paši, a jasno su razlikovale učene pjesme od onih koje su se pjevale na paši, uz komin, u kolu i sl., što također znamo zahvaljujući kazivanju: Nisam ja pjesmarica nikakva, ja sam čuvala ovce!
Iako su uglavnom kratke, žetelačke pjesme kriju više značenja, poput prikaza nekadašnje realnosti ili običaja: Dobro jutro, gorice zelena, jel’ ko ovda jutros prolazio, je li kakvo robje provodio? Ili pak Sunce moje što si prigrijalo, što si momu licu dodijalo! Postoji više pjesama u kojima se spominju đever, nevjesta i svatovi, pa iz njih možemo iščitati djelić svadbenog korpusa: Ječam žela lijepa djevojka, ječam žela, ječmu govorila: „Ječam žito, u Boga si l’jepo, svatovski te konji pozobali, ili moji ili brata moga, prvo moji pa onda brata moga!“ U nekima možemo pronaći i poslovice: Žetvo moja, bijela šenice, ja te žela, a ja te ne jela, svatovski te konji pozobali, jali moji, jali brata moga. Prije moji nego brata moga, da nevjeste ne zatiču zave, da u kući prijekora nema!
Isto tako, žetelačke pjesme u sebi kriju i kletve: Djevojka je sijeno brala, po prstu se porezala, na čobana pogledala: „O čobane, što me gledaš, koze ti se ne kozile, ovce ti se ne janjile!“ ili Žetvu žela lijepa djevojka, sama žanje, sama snopje veže, a za njom se neko prisukuje. „Ko li za mnom snopje razvežuje, da Bog da ga ne viđela majka!“ Kletve i blagoslovi često su otpjevani s ciljem poticanja pjesme: O veselo, drugarice moja, koja mogla, a pjevat ne ćela, da Bog da je grlo zaboljelo!, zatim Pjevaj koja od vas đevojaka, pjevaj koja, sreća van pjevala, pjevaj koja pa me razgovaraj! Koja mogla a pjevat ne ćela, njomen, druge, sreća odlećela! Ili Pjevaj koja od vas djevojaka, pjevaj koja, sreća vam pjevala, da se stara majka razveseli, da nam društvo nešto ne zamjeri!
Naše ledine više ne odjekuju pjesmom, a sve se manje kazivača istih i prisjećaju. Nestankom lana i žita s naših polja, nestaju i žetelačke pjesme koje nam donose životni okvir o kojem se govori, odnosno pjeva, zbog čega su nam ovi zapisi neopisivo dragocjeni.