Epidaurski ager

Rimski provincijalni gradovi u pravilu su bili centri šireg pridruženog područja koje je organizirano i podijeljeno među novim kolonistima. Državno zemljište (ager publicus) nastaje konfiskacijom zemlje, međutim, država tu ne upravlja izravno. Zadržavajući i dalje svoje suvereno pravo, daje ih na upravu odgovarajućoj municipalnoj zajednici uz uvjet da se zemljišta obrađuju i da se za njih daje određeni porez.

Kolonijalni ager bio je gospodarska osnova grada, dakle, zajednica poljoprivrednih proizvođača. Rimljani su život na zemlji držali najplemenitijim načinom života, a posjedovanje zemlje pravim bogatstvom, što nam govori i jedna poslovica Marka Tulija Cicerona (106. – 43. g. pr. Kr.): Od svih zanimanja u kojima je osigurana dobit niti jedno nije toliko dobro, niti profitabilno, niti ugodno, niti više postojano slobodnom čovjeku kao što je to poljoprivreda.

Ager je mogao biti državni (ager publicus), privatni (ager privatus) i neobradivi (ager compascuus), tj. kao zajednička zemlja za ispašu. Nema pravila koliki bi teritorij država izdvojila za ager publicus. To je ovisilo o kakvoći zemljišta, ali i o odnosima s Rimom. Privatni ager nije se ticao države sve dok nije trebalo rješavati sporove oko međa ili s pravom posjeda. S druge strane, neobradivi se ager odnosi na teren za ispašu i neobradivu zemlju poput šume. Ta se zemlja nije dijelila te je ostajala u onoj domeni u kojoj bi je Rim zatekao prilikom osvajanja novog područja. Stoga je ovaj ager pripadao zajednici i nije se mogao otuđiti ili privatizirati.

Kolonijalni se ager dijelio na centurije koje su u Augustovo doba (27. g. pr. Kr. – 14. g. po. Kr.) iznosile 710 m po stranici kvadrata. Zvale su se centurije budući da je svaki od tih kvadrata sadržavao 100 jugera zemlje, a juger je rimska mjerna jedinica površine koju par volova može izorati u jedan dan. Granice tih centurija obilježavale su se suhozidom. U Epidauru je bilo oko 50 centurija, što ga čini najmanjim agerom na istočnoj obali Jadrana, ako uspoređujemo s agerima Poreča (Parentium), Pule (Pola), Zadra (Iader) i Solina (Salona). Ager Epidaura prostirao se najvjerojatnije od Slanog na zapadu, Bokokotorskog zaljeva na istoku te je koloniji vjerojatno bio dodijeljen i dio zemljišta u zaleđu (Trebinje, Panik, Miruše…).

Prema zadnjim izračunima ager Epidaura razdijeljen je među 173 kolonista-veterana, od toga je bilo 13 konjanika i 2 centuriona, a ostali su bili vojnici. Naime, nakon otpuštanja iz vojne službe (prosjek trajanja rimskog vojnog staža iznosio je oko 25 godina) veteranima bi se dodjeljivala zemlja kako bi mogli normalno nastaviti živjeti u civilu, što se obavljalo dedukcijom kolonije. Vojska je raspolagala određenim dijelom državnog zemljišta, na kojemu bi veterani dobili malu parcelu. Nakon dodjele zemlje većina veterana i dalje ne živi trajno na selu, već borave u okolnom gradskom centru, a na selu proizvode hranu za daljnju egzistenciju.

Posebnim se zakonom definiralo rasprostiranje kolonijalnog agera, broj kolonista i način podjele zemljišta. Koliko će pojedinac dobiti zemlje ovisilo je o društvenom položaju kolonista, ali i o kvaliteti zemljišta.

Što se uzgajalo na epidaurskom ageru ne možemo sa sigurnošću tvrditi, no poznajući ostale rimske agere Mediterana možemo zaključiti da se uzgajala tipična poljoprivredna trijada, dijelom i danas prisutna na konavoskim poljima: žitarice, vinova loza i masline. Konavoskim dijelom agera prolazile su potočne vode, a navodnjavanje određenih površina dodatno se potpomagalo vodom iz vodovoda koji je tekao od današnjeg sela Vodovađa do Epidaura (Cavtat). Ovo možemo potvrditi činjenicom da se na trasi vodovoda, u njegovoj neposrednoj blizini, svako nekoliko nalaze tragovi keramike i antičkih tegula, tj. krovnih crjepova koji su pokrivali ondašnje vile rustike.

Kao što smo već spominjali, vila rustika je pretežno, ali ne uvijek isključivo, imala gospodarski značaj kao centar ruralnih ekonomija. Iz vile rustike se razvija tip naselja koji postaje pojmom seoskog naselja na poljoprivrednim dobrima. U njegovu okviru robovska ili najamna radna snaga trajno živi i radi pod vodstvom upravitelja (vilicus) koji se u ime vlasnika brine za čitavo gospodarstvo.

Porez koji se ubirao s agera većinom je bio u naturi. Tu je taksu prikupljala zajednica, odnosno posebne institucije u gradu kojem je ager pripadao. Stoga je dosta često ager bio izvor ekonomske moći i egzistencije čitavih zajednica.