Karneval u Epidauru – Za ljubav Cavtata

Vlaho Bukovac: Karneval u Epidauru
1901., Zbirka Baltazara Bogišića

Uvijek prisutna Bukovčeva želja da stečeno znanje i iskustvo primijeni za napredak svoje domovine očitovala se i u njegovom preseljenju iz Pariza, gdje je proveo 16 godina, u Zagreb 1893. godine. Pišući te iste godine supruzi Jelici u Cavtat, ostavlja dojam da se konačno skrasio: Kako goć, čini mi se da je moja budućnost u Zagrebu, a nije daleko od Dubrovnika, tako isto i Cavtata, a naš jezik, naš narod, naša slava.

Iako je Bukovac u tih, svega šest godina provedenih u Zagrebu utjecao na uistinu tektonske promjene na umjetničkoj sceni, političke i društvene prilike uvjetovale su, a kako i sam kaže da je bilo spletaka, javnih ocrnjivanja i svega, samo ne umjetničkih razloga, njegov naprasiti odlazak iz Zagreba. I to usred priprema za prvu zajedničku izložbu Hrvatski salon koja se postavljala u novom izložbenom prostoru, u Umjetničkom paviljonu, koji je i podignut zahvaljujući Bukovčevim zagovaračkim aktivnostima.

Napušta tek sagrađenu velebnu kuću i atelje, i povlači se u Cavtat.

Vlaho Bukovac: Portret Anete Fagioni
oko 1900., KB-835

Bukovac će u Cavtatu živjeti i raditi sljedeće četiri godine. Kasnije će zapisati: Gorka je istina, ali treba da se istakne. Mnoge je naše ljude lomila i slomila – a i još uvijek lomi ova ista nevolja, a to je ono, što su sami Hrvati nazvali: ‘hrvatski jal’.

Vjerojatno će to iskustvo biti presudno da Vlaho Bukovac kao zalog ljubavi i mira svojim sumještanima naslika Karneval u Epidauru. Ivanka Bukovac je u rukopisu Uspomene na mog oca, koji se čuva u Kući Bukovac, prenijela Bukovčeve riječi:
Citirat ću ovdje pasus iz dnevnika, kog je moj otac pisao svojoj mladoj supruzi, mojoj majci:
‘Kad se je odlučilo da se u Cavtatu stvori jedno društvo spojeno od dvaju, koja su prije postojala, doprinio sam mnogo da tako bude, i uspio sam. Te 1900 godine radovali smo se da se je stvorilo društvo Epidaurus gdje Hrvati i Srbi su bili ujedno i u ljubavi živjeli. Istom društvu za novu zgradu učinio sam ja nacrt i nadzirao da što bolje uspije, te smo tako dočekali ako i u malenome, imati u Cavtatu teatrin… Za da bi obavezao ljubav medju članovima tog društva odlučio sam da ću nakititi veliku dvoranu sa jednom veljom slikom, na kojoj ću predstaviti doba, u kome se najviše članovi zbližuju, a to u ‘Karnevalu’ / ‘Pokladno doba’. Kako pomislih, tako i učinih. Teško sam radio, ali opet za ljubav Cavtata hotio sam i to žrtvovati… Ova slika predstavlja kako se društvo Epidaurus zabavlja. Svak je tu maškaran, tamburaški zbor udara jedan komad za ples, a Ljubo Medini, koji je bio naš vođa – vlada. Zbor je od 16 osoba a medju njima ja.’

Vlaho Bukovac: Portret Mare Račić
oko 1900., KB-871

Uistinu, na ovoj velikoj kompoziciji (132,5 x 400 cm), Bukovca vidimo u lijevom uglu, okrenutog leđima, kako svira brač. Na sliku je smjestio i sedamdesetak sumještana raspoređenih po prostoriji, u ćakuli ili plesu. Negdje u zadnjem planu prepoznajemo suprugu Jelicu koja sjedi uza zid i razgovara s Marom Račić. Na slici su i Baltazar Bogišić, Aneta i Jozo Fagioni, Ivo Račić, dr. Bendoni, Ulderiko Kalačić.

Desno od Bukovca, kao član tamburaškog orkestra, njegov je nećak Ago koji će poginuti negdje na talijanskom bojištu u Prvom svjetskom ratu. Do Aga, također u orkestru, sjedi Marija Račić Banac koju će netom nakon što će rat završiti, 1918. godine pokositi španjolska gripa, a prijatelj Ivan Meštrović će joj na Roku izgraditi nebesko počivalište. Nevjerojatne su priče i sudbine mnogih aktera ove zabave, ovjekovječenih u trenutku veselja i sloge.

Rijedak je to grupni portret jednoga mjesta.

Vlaho Bukovac: Portret supruge Jelice
oko 1900., KB-904

Rađen je suhom manirom i vrlo svijetlom paletom s karakterističnom smeđom konturnom linijom. U Cavtatu Bukovac sve više koristi suhu tehniku – rimsko platno, platno grublje strukture kredira specijalnom podlogom koja brzo upija boje i ne ostavlja sjaj, onemogućava njihovo miješanje i toniranje, što ostavlja vidljivim svaki potez kista tako da je površina gotovo vibrantna od mnoštva dugih i kraćih, izdvojenih poteza.

Za svaki portret Bukovac je napravio i skicu, u ulju ili olovci. Nekoliko takvih portreta, crteža, čuva se u zbirci Kuće Bukovac i svjedoče o izvanrednim Bukovčevim crtačkim sposobnostima.

Vlaho Bukovac: Portret Iva Račića
oko 1900., KB-924

Sudbina društva Epidaurus nije bila onakva kavu je Bukovac zazivao. Društvo se raspalo uz popratne razmirice. Bukovac je povukao poklon da slika ne bi slijedila sudbinu društva i neko je vrijeme bila izložena u ateljeu. Danas se slika nalazi u Zbirci Baltazara Bogišića i vrijedan je kulturno-povijesni otisak mjesta i njegovih stanovnika s praga 1901. godine.