Tijekom 19. stoljeća na području Hrvatske i Dalmacije izlazio je niz raznovrsnih časopisa i novina. Velik dio njih bavio se političkom svakodnevicom. Ipak, za razliku od današnjih novina i časopisa koji skrivaju stvarnog političkog pokrovitelja, novine 19. stoljeća uglavnom su s ponosom isticale za koju se političku opciju zalažu. Bogati politički život novonastalih stranaka tijekom i nakon Hrvatskog narodnog preporoda popraćen je brojnim časopisima u gotovo svim gradovima. Krajem 19. stoljeća politička borba preko novina i časopisa posebno će biti vidljiva i zanimljiva u Dubrovniku.
Sve do 1891. godine, odnosno prije negoli je Frano Supilo pokrenuo novine Crvena Hrvatska, u Dubrovniku je izlazilo 5 novina koje bi vrlo brzo prestale s radom. Tako su 1848. godine novine Rimembranze della setimana izišle u svega 13 brojeva. Naslijedile su ih novine L’Avvenire koje će prestati s radom 1849. godine. Zanimljivo je kako se u Dubrovniku neće tiskati nove novine pune 33 godine. Godine 1882. dubrovački Srbi katolici pokrenut će novine Guštericu koje će izlaziti gotovo godinu dana. Srbokatolici pokrenut će još dvije novine, ali i one će izlaziti vrlo kratko. Tako je Glas dubrovački izlazio 1885. – 1886., a novine Radnik samo nekoliko mjeseci u 1887. godini. U ovom razdoblju izlazio je i srbokatolički časopis Slovinac (1878. – 1884.) koji je uređivao Luko Zore. Ovaj časopis nominalno se bavio književnošću i kulturom, ali je dijelom tekstova promovirao političku ideju srbokatolika u Dubrovniku.
Politička situacija krajem 19. stoljeća u Dubrovniku bila je prilično napeta. Narodnjaci su 1890. godine izgubili lokalne izbore nakon 21 godine prevlasti u dubrovačkoj politici. Pero Čingrija, vođa narodnjaka, odlučio je odustati od kandidature jer su predizborne ankete sugerirale narodnjački poraz. Vlast u Gradu tada preuzima koalicija autonomaša i srbokatolika. Ova koalicija pobijedit će i na idućim izborima, ali će sve više gubiti vlast zbog unutrašnjih borbi. Autonomašima su uglavnom pripadali austrijski namještenici i činovnici, dok su srbokatolike predvodili potomci dubrovačkog plemstva, kao i dio imućnog građanstva. Radilo se o dvije potpuno različite skupine udružene u borbi protiv političkih elemenata koji su tražili ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Bez trzavica nije prošlo ni na drugom kraju političkog spektra jer su se narodnjaci i pravaši razilazili u pristupu prema Srbima, kao i u određivanju konačnog cilja hrvatske politike. Nakon što se matična Stranka prava u Zagrebu podijelila na dvije frakcije, taj proces odrazit će se i na pravaše u Dalmaciji.
Uz javno vidljive političke borbe u Dubrovniku odvijale su se i one koje su dijelom skrivene. Zbog nedostatka novina u Dubrovniku vodstva stranki i simpatizeri okupljali su se u čitaonicama gdje su se čitale uglavnom zadarske tiskovine. Narodnjaci su zajedno sa srbokatolicima pokrenuli Narodnu štionicu 1863. godine, ali će kroz idućih 20 godina glavnu ulogu u njima preuzeti upravo srbokatolici. Narodnjaci su zbog toga 1887. pokrenuli novu Dubrovačku narodnu čitaonicu.
Kada su u veljači 1891. počele izlaziti Supilove novine Crvena Hrvatska, vjerojatno nitko nije mogao pretpostaviti da će one izlaziti sve do početka Prvog svjetskog rata. Za razliku od prijašnjih novina, one su se uglavnom bavile političkim pitanjima i čvrsto zauzimale stranu pravaša u Dalmaciji. Novine su na sebe preuzele borbu protiv srpske politike u Dalmaciji kao i jačanje jedinstva hrvatskih elemenata u politici.
Odgovor na Supilove novine nije se dugo čekao, već će iduće godine srbokatolici pokrenuti novine Dubrovnik, za koje i sami kažu da su nastavak prijašnjih novina Gušterica, Glas dubrovački i Radnik. Kao i Crvena Hrvatska, ove će se novine tiskati sve do početka Prvog svjetskog rata. Posebno oštre borbe vodit će se oko obilježavanje Feste svetog Vlaha jer je tada u Grad dolazilo stanovništvo s prostora cijele nekadašnje Republike, a koje je uglavnom imalo prilično različite stavove od trenutne dubrovačke vlasti. Osim što neke župe uopće nisu poslale svoje barjake ako su festu organizirali srbokatolici, postojale su i dvije limene glazbe koje su ih dočekivale. Premda je incidenata bilo, izgleda da Grad ipak nije do te mjere bio podijeljen kao što su Dubrovnik i Crvena Hrvatska prenosile.
Razdvajanje pravaša pokrenulo je nove novine Pravo 1895. godine, ali će one izlaziti svega jednu godinu. Nakon što su narodnjaci ponovno osvojili vlast u Dubrovniku, srbokatolici su pokušali pojačati svoje tiskovine časopisom Srđ 1902. godine, koji će s prekidima izlaziti do 1908. godine.
Nakon turbulentnog posljednjeg desetljeća 19. stoljeća političke će stranke nastojati smiriti situaciju. Prve godine 20. stoljeća bit će u znaku pomirbe srpskih i hrvatskih političkih opcija, što će rezultirati stvaranjem politike Novog kursa. Ipak, ovoj se opciji usprotivio ekstremniji dio pravaša. U Dubrovniku tako pokreću novine Prava Crvena Hrvatska 1905. godine. Novine su trebale prikazati kako je hrvatska strana u Novom kursu u zabludi i da do prave pomirbe ne može doći pod trenutnim uvjetima. Interesantno je da su ove novine izlazile do kraja Prvog svjetskog rata.
Nepostojanje redovnih lokalnih novina do pred kraj 19. stoljeća značajnije se ipak odrazilo na dubrovačku okolicu, nego na sam Grad. Seljaci su teže dolazili do informacija, pa je često jedini izvor informacija bio seoski župnik. Vjerojatno je to jedan od razloga što autonomaške i srbokatoličke ideje nisu naišle na plodno tlo u većini dubrovačke okolice. U Konavlima su ove opcije imale tek nešto pristaša u Cavtatu, dok su narodnjačka i pravaška opcija bile znatno bliže Konavljanima. Pokretanje novina ipak je omogućilo većem dijelu stanovnika da samostalnije stvara svoje stavove i odlučuje se za političke opcije.