Zaštita papira na primjeru zbirki Kuće Bukovac

Predmeti i umjetnine od papira sastavni su dio nekoliko zbirki Kuće Bukovac. Najvrjedniji su crteži i akvareli, ali i bogata Bukovčeva korespondencija, fotografije, knjige i ostala arhivska građa od neprocjenjive su važnosti. Krhkost i određena fizikalna, kemijska i mikrobiološka svojstva papira čine ove predmete vrlo osjetljivima i podložnima oštećenjima i propadanju, a oni sami zahtijevaju posebne uvjete čuvanja kako bi se usporilo, odnosno spriječilo njihovo nestajanje.

Budući da je riječ o materijalu napravljenom od relativno nestabilnih organskih sirovina, podložan je starenju, a njegova se svojstva tijekom vremena mijenjaju.

Povijest upotrebe papira ili podloge za pisanje, papirusa, započinje vrlo rano, još u Egiptu. Papirus se koristio u Egiptu negdje od 2000. godine prije Krista te se proširio u antičkom svijetu, a u Europi je upotrebljavan otprilike do 9. stoljeća, kada biva zamijenjen, jednako starom podlogom, pergamenom. Premda nosi ime prema egipatskoj biljci Cyperus papirus, osnovnom sastojku proizvodnje papirusa, današnji papir svoje porijeklo zahvaljuje kineskom izumu s početka 2. stoljeća.

Tek će 18. stoljeće zahvaljujući sve većoj tiskarskoj manufakturi, razvoju periodike i novinskog tiska, pa shodno tome i potrebi za sve većim količinama papira, ubrzati postupak izrade papira i usmjeriti se na korištenje novih sirovina za njegovu izradu. Tako Ferchault de Réaumur 1719. godine predlaže proizvodnju papira od drva, a polovicom 19. stoljeća Friedrich Keller tehnički će usavršiti tu ideju. Osnovna sirovina za proizvodnju papira postat će celuloza, koja se uglavnom dobiva od drva, a vrlo rijetko od jednogodišnjih biljka, kao i razna ljepila, punila i boje, koji se koriste za poboljšanje fizikalnih, kemijskih i mikrobioloških svojstava papira.

Masovna i široko rasprostranjena proizvodnja papira utjecala je i na njegovu kvalitetu. Velika količina papirne građe proizvedene nakon 1850. godine velike je kiselosti, što dovodi do toga da materijal postaje krhak i s vremenom se samorazgrađuje. Uzroci oštećenja predmeta posljedica su nekvalitetnog papira ili nekvalitetnih sredstava za pisanje, ali i vanjskih čimbenika kao što su vlaga, svjetlo, onečišćeni zrak, promjena temperature, plijesni, insekti i slično.

Kako bi se trajnost građe kojoj je nositelj papir produljila, proces propadanja usporio, a tijekom vremena oštećeni predmeti doveli u stanje što bliže onom prvobitnom, potrebno je provesti određene konzervatorske i restauratorske postupke. Ne treba napominjati da te aktivnosti može izvoditi samo ovlašteni konzervator-restaurator papira.

Zaštita i restauriranje predmeta na papiru važna je muzejska djelatnost budući da se radi o građi od iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti.

Tako je na predmetima iz Zbirke crteža i akvarela Kuće Bukovac izvršeno suho čišćenje crteža i mjerenje kiselosti papira. Budući da djelovanjem kiselina dolazi do raspadanja molekule celuloze, a samim time i do slabljenja fizikalnih i mehaničkih svojstava papira, mjerenje njegova pH bila je jedna od prvih analiza kojoj se pristupilo, a koja je pokazala blagu kiselost podloga na kojima su nastali Bukovčevi crteži. Kako bi se spriječilo daljnje propadanje, izvršena je neutralizacija papira neinvazivnim metodama.

Postupci suhog i mokrog čišćenja knjiga, časopisa i drugog arhivskog materijala još su neke od metoda koje su prošli, ili tek trebaju proći, predmeti iz zbirke Kuće Bukovac.

Svakako, riječ je o osjetljivoj i krhkoj baštini, a vijek trajanja moguće joj je produžiti jedino pažljivim postupanjem i održavanjem u skladu s muzejskim smjernicama i standardima.