Jelica Bukovac – očev model

Iako je Jelica, kćer Vlaha Bukovca i po zanimanju također slikarica, umrla 16. siječnja 1967. godine, njen život je obilježen teškim događajima te se zaustavio sredinom pedesetih godina. Naime, njene kćeri i ujedno jedine Bukovčeve unuke, tragično su skončale svoje mlade živote: Marija 1954. godine, a Jelica (Lele) 1955. godine.

S odlaskom svoje djece sam ponovo izgubila oni topli prijateljski i produhovljen život. Stalo sve. – zapisala je Jelica.

Sretni Jeličini dani vezani su za djetinjstvo i djevojačko razdoblje provedeno u Pragu:
Svo slobodno vrijeme provodila sam sa sestrom Ivankom u očevom atelieru, tako da sam vrlo često pozirala za modela. U toj produhovljenoj atmosferi nam se, meni i mojoj sestri stvorila ljubav i želja za slikarstvom.

Rano nas je počeo poučavati naš otac, te kad smo se 1921. godine upisale na Prašku akademiju nam je bio nadalje prvi profesor Vlaho Bukovac.

Doista, Bukovac je najčešće kao model portretirao kćer Jelicu. U salonu, U iščekivanju, Patricijka, Gatalica karata, Smiješak, samo su neke od mnogobrojnih slika na kojima je portretirana Jelica. Gotovo u pravilu, mladu djevojku gledamo u polufiguru, sjedeći, postavljenu u interijeru ispred čestih elemenata Bukovčevih slika: draperija, tapiserija, pokućstva… Tako će se, u nesretnom razdoblju Prvog svjetskog rata, i nemogućnosti putovanja i posjeta svom rodnom mjestu, kao najčešći ambijent na Bukovčevim slikama pojavljivati isječci praškog stana.

Portreti djece i supruge izmjenjivat će se, pod raznim osvjetljenjem, zajedno s predmetima koje i danas nalazimo u zbirci Kuće Bukovac. Godine 1913. Jelica je, sa sestrom Ivankom, pratila oca u Zagreb, gdje su proveli mjesec dana kako bi se postavila velika kompozicija Razvitak hrvatske kulture u zgradi Sveučilišne knjižnice. Bukovac je naslikao niz portreta povijesnih ličnosti vezanih za hrvatsku kulturu, a okosnica slike bila je apoteoza Ivana Gundulića kojega, klečeći pred božicom Atenom postavljenom na uzvišenom tronu, vila kruni lovorovim vijencem. Taj svečani prizor, povorku ozbiljnih i važnih ličnosti hrvatske povijesti, Bukovac je opustio i razigrao prikazima vila u lepršavim haljinama. Portret kćeri Jelice zrcali se na licima vila. Poslužila mu je kao model, u raznim posturama, za sve naslikane vile.

Nakon Zagreba Vlaho, Jelica i Ivanka odlaze u Beč. Tamo su im se pridružile majka Jelica i sestra Marija koje su bile u Berlinu, u posjeti kod brata Aga. Takav, lagodan i veseo život, nastavit će se i nakon rata. Ponovni dolasci u Cavtat, druženje s obitelji, morske radosti i studij obilježit će razdoblje do iznenadne Bukovčeve smrti 1922. godine. Tada se sve promijenilo.

Jelica će se 1924. godine udati za generala Lazara Radosavljevića, prekinuti studij na Akademiji i seliti se, kako je i zahtijevao generalski posao. Iz Beograda seli u Niš, gdje se rodila kćer Marija, pa u Kosovsku Mitrovicu, mjesto rođenja mlađe kćeri Jelice. Ljubav i obiteljsku harmoniju, koju je Jelica osjetila u rodnom domu, nije imala u braku. Nerazumijevanje i nesloga, zapisat će, a idilični život kojeg je proživjela s roditeljima, bratom i sestrom, bio je u totalnoj oprečnosti s bračnim životom.

Nakon 13 godina teškog bračnog života, Jelica se razvela i vratila u Prag. Imala je snage završiti Akademiju, ali ulazak Hitlera u Prag i početak Drugog svjetskog rata prekinuli su je u planovima da se posveti svojoj izložbi. Zajedno s kćerima, koje je iznimno voljela i kojima je nastojala prenijeti ljubav kakvu je i ona imala u djetinjstvu, ratne godine provodi u Cavtatu, brinući se o bolesnoj majci.

Nakon nezamislivih tragedija koje su je pogodile neutješna Jelica svoj život koji se morao odživjeti do kraja, uza svu tugu, najradije provodi u očevom ateljeu zajedničke im rodne kuće u Cavtatu. Okružena očevim slikama, i onima na kojima je i sama bila model, često je posjetiteljima prenosila iskustva iz prve ruke.