vaga
Tradicijske konavoske familije, koje su funkcionirale kao radna zajednica, svoju su egzistenciju ostvarivale najvećim dijelom poljoprivrednim proizvodima. Mnogobrojne su familije svoje poljoprivredne viškove prodavali na placama, naročito žitelji sela Gornje bande, u kojima je prisutna živa voda za natapanje i polijevanje, a koja im je omogućila uzgoj šireg spektra povrća i voća te time proizvodnju na veliko, dok su sela koja su koristila kišnicu za polijevanje prodavali povremeno i sezonski, i to uglavnom namirnice koje ne zahtijevaju puno vode za uzgoj. Roba i teret se na placu prenosio sepetima, vrećama mlinaricama i kopicama, a nosile su se i manje vage, neophodne za mjerenje količine traženih proizvoda, dok su se veće vage najčešće posuđivale na samoj placi.
Uz vage koje su se koristile za izražavanje metričkog sustava mjerenja usvojenog krajem 19. stoljeća, količina robe se mjerila i starim načinom mjerenja, koji je često obujam i masu tretirao jednako, a u lokalnom govoru zaostatke starih naziva za mjere zatječemo i u drugoj polovici 20. stoljeća: Bilo je malijeh kantarića, ne bi svak imo, nego bi jedni drugima zaimavali i mjerili, ili kakvom čašom. Bilo je nekakvih čaša za izmjerit, kako kuto, zvali bi kutlić, pa si s time mogao i onda iskreneš u što on donese kad je došo kupit. Ipak, vage su postale svojevrsni simbol placa ili tržnica, a u Konavlima nalazimo više vrsta vaga.
Uz spomenuti kantarić koji se često koristio i za mjerenje količine ribe, svojim nazivom govori da je riječ o manjoj varijaciji određene vage, odnosno kantara. Kantar je takozvana viseća vaga kroz koju bi se provukla deblja palica i objesio teret, najčešće živina, odnosno prasac koji bi se izmjerio. Stajao je na ramenima dvojice ljudi, a s njim se mjerila roba od 100 do 200 kilograma: O gančin od kantara objesi praca, a kroz drugoga valja provuć tojagu da ga za to dva manjka mogu isat na ramena. E onda se baboča nadžusta đe treba i zna se koliko je prasac potego, odnosno koliko je težak bio.
Iako naziv kantar u Konavlima prevladava, u Vitaljini je za tu vagu zabilježen naziv stadijera, za koju nam kazivači kažu: vrlo mučno je bilo s njom vagat. Na štapu kantara bila su urezana kila pa kad bi se teret objesio na kantar trebalo je pomicat boču od kantara da se može nešto izmjerit. Kantar se nosio u poje za mjerit grožđe kad se prodavalo. Nadalje, koristile su se vage balanče koje su se mogle nositi na placu, ali često su se i iznajmljivale. Ta vaga s place imala je dva ista pjata, izgledala je kao da je kovana, a kad bi se dvije pontice poravnale bilo bi točno.
Sličnog naziva je i vaga balančun, no riječ je o velikoj podnoj vagi koja stoji na tlima: imao je drveno postolje i na njemu metalna šipka i na njoj oznake za težinu i mjesto za uteg. Treba istaknuti da je i fundus Zavičajnog muzeja Konavala postao bogatiji nedavnom donacijom ove starinske teretne vage iz prve polovice 20. stoljeća te sadrži drveno postolje dok je ostatak konstrukcije metalan, a takve vage su se često nalazile u konavoskim kućama gdje su služile i za kućna vaganja. Osim robe i tereta, ova se vaga koristila i za mjerenje težine ljudi, čemu se su najviše radovala djeca: mene ćaća do duga vago na balančunu, vazda sam to volio.
No, treba spomenuti da su balančun u Konavlima zvali i vagu sa dva pjata, đe se na jednu stranu stavjala roba, a na drugu piz. Balančun je starija opcija naziva za tu vagu.Uz sve navedene vage, koristila se još i ručna mala vaga na oprugu, takozvani kijac. Bila je duga desetak centimetara i s njom se moglo izmjeriti pet do šest kilograma, a ona je dolje imala kučalu na što se vješalo što se mjeri, a držala se u ruci. To je bila jako praktična stvar, šteta da je i sad nema. Neophodni i sastavni dijelovi podnih i stolnih vaga svakako su utezi, to jest pizevi koji su služili za mjerenje težine, vaganje. Najčešće su se koristili željezni utezi s alkom i mjedeni utezi, a bilo ih je u raznim veličinama: od 20 deka preko kilo, dva, pet pa sve do pedeset kila.
kutija za pizeve
Bilo da je riječ o uspoređivanju težine tereta i težine utega ili sile opruge, najvažnije je da je vaga ispravna, da nitko ne bude oštećen tijekom kupovine jer sve se brzo sazna, svi se mi znamo, pa neće više uzet u tebe, ni on ni iko drugi. Osim razmjene robe i dobara na placama kao mjestima javnog okupljanja i na kojima je oduvijek vrvio društveni život, nužno dolazi i do razmjene znanja, iskustava i običaja između trgovaca i lokalnog stanovništva, tako da su kupci najčešće redovni, a o dobroj robi glas se brzo širi. Tako da su Konavljani i Konavoke oduvijek posvećivali posebnu pažnju svojim kupcima i držali se stare izreke: ako kantar ne valja, ti budi ispravan.