Festa svetog Vlaha

Festa svetoga Vlaha najvažniji je dan što dohodi jednom na godište za Dubrovnik, ali i čitavu biskupiju. Danas se održava 1051. Festa u čast parcu koji štiti svoj puk od davne 972. godine. Sveti je Vlaho rođen u Sebasti (današnji Sivas) u Maloj Aziji krajem 3. stoljeća. Kršćanska zajednica već tada je u istočnom dijelu Rimskoga Carstva bila snažna.

Vlaho, odnosno na latinskom Blasius, bio je liječnik, a kasnije je postao biskup. Svoju mučeničku smrt podnio je 316. godine za vrijeme progona cara Licinija. Njegovo štovanje proširilo se po Rimskom Carstvu već u 4. stoljeću, što je posebno poticao car Konstantin, ali se na zapadu značajnije slavi od 610. godine kada papa Bonifacije IV. rimski Panteon preuređuje u crkvu u čast Blaženoj Djevici Mariji i 14 mučenika, među kojima je i sveti Vlaho.

Još uvijek postoje nedoumice kako je štovanje svetoga Vlaha došlo u Dubrovnik, kao i kako je Blasius postao Vlaho. Ipak, čini se da je štovanje ovoga sveca bilo izraženo još u 7. stoljeću, ali tek u 10. stoljeću sveti Vlaho postaje glavni zaštitnik grada. Prema legendi, to se dogodilo jer je zagovor svetoga Vlaha obranio grad od mletačkog napada 971. godine, iako ne postoji potvrda u povijesnim izvorima. Pribavljanje moći glave 1026. i moći ruke 1346. godine dodatno je potaknulo stvaranje posebno uređene Feste, s procesijom, barjacima, pucanjem i protokolom.

Otvaranju Feste prethodi trodnevnica od 30. siječnja do 1. veljače, a Festa počinje na Kandeloru ili Svijećnicu i traje do prve nedjelje nakon blagdana svetog Vlaha, kada se zatvara na Glavici svetoga Vlaha. Čitav korpus Feste održava se isključivo u samome Dubrovniku pa tako Župljani, Primorci, Otočani i Konavljani službeno ne prisustvuju na Kandelori, niti na Glavici, nego isključivo na sam blagdan svetog Vlaha. Tradicija je stvorena najvjerojatnije zbog udaljenosti istočnih i zapadnih sela od Dubrovnika i sporog prometa, a zadržala se zbog ustaljenog običaja. Usprkos tome, Konavljani nisu manje bitni gosti Feste. Njihovi barjaci i nošnje iz godine u godinu čine svečanost.

Barjaci koji dolaze na Festu mogu biti crkveni ili bratski, odnosno mogu pripadati crkvi ili kapeli, ali i nekom bratstvu iz iste crkvene župe. Tako broj barjaka koji prisustvuje Festi nije propisan. Iz neke župe može doći jedan, dok iz druge može doći trideset barjaka, a sve ovisi o broju barjaktara i barjaka u nekoj župi. Već dugi niz godina najviše barjaka dolazi upravo iz Konavala, gdje je tradicija povijanja barjaka oživjela nakon Domovinskog rata. Barjaktar uglavnom oblači nošnju i to što svečaniju ima, a ako je nema ili ne može zaimat najsvečaniji vestit. Za svaki barjak je poželjno da ima pratnju. Tako župni ili crkveni barjak prate župljani ili stanovnici koji idu u neku seosku crkvu, barjak bratstva isključivo članovi bratstva. To bi značilo da iza barjaka bratstva ne idu žene i djeca, ali se u novije vrijeme to mijenja. Povijanje barjaka vizualno je najefektniji dio Feste pa ne čudi što se protokol upravo tome najviše posvećuje.

Protokol Feste nalaže da se na sam blagdan gradski barjaci okupljaju ispred crkve svetog Vlaha, a u 6 sati sva zvona dubrovačkih crkava najavljuju svečanost. Nakon toga, limena glazba svira koračnice kroz Ulicu od puča i preko Straduna, gdje se sastaje s festanjulima, barjaktarima i trombunjerima. U 7 i 30 gradska skupina odlazi na Ploče gdje dočekuje barjake i pratnju s istoka. Prije modernog uređenja prometa Konavljanima i Župljanima je bilo mnogo bliže doći na vrata od Ploča pa se tradicionalno i danas okupljaju upravo tamo. Nakon toga povorka odlazi ulicom Iza Grada i na Pilama dočekuje barjake Primorja, Pelješca, Otoka i goste uz svirku koračnica i pucnjavu trombunjera.

Pri ulasku u Grad barjaktari naklanjaju i izvijaju svoje barjake pred kipom svetog Vlaha na Pilama, nakon čega se upućuju prema crkvi svetog Vlaha. Sveta misa počinje u 10 sati, nakon koje je svečana procesija Ulicom od puča i Stradunom. U procesiji najprije ide barjak svetoga Vlaha koji prate festanjuli. Nakon njega slijede gradski barjaci, zatim župski, konavoski, nakon kojih slijede primorski i ostali barjaci sa zapada. Barjaci Lastova, Kotora i Janjeva uglavnom idu odmah nakon gradskih barjaka.

Iza barjaka i pratilaca red u procesiji zauzima kapitularni križ sa svjećonošama, pjevači i klerici, časne sestre svih redova, djevojčice u prvopričesničkom ruhu, biskupi, svećenstvo s moćima sveca, a na samom kraju relikvija Isusove pelenice pod baldahinom. Procesija završava pred crkvom svetoga Vlaha gdje se barjaci naklone parčevoj crkvi i odlože do povijanja koje je tradicionalno u 15 sati ispred katedrale.

U razdoblju od procesije do povijanja barjaka čestita se Festa rodbini i prijateljima u Gradu. Kazivači se prisjećaju da bi prije išli svijem prijatejima i rodbini čestitat festu, a jednoga bi išli na objed, ovisi ko te pozove. Ako te više njih zvalo, onda bi jedne godine išli u jednoga, a druge u drugoga i tako daje. Ali nije ti to ko što se u nas slavi krsno ime, jerbo u nas to traju vas cijeli dan, a tamo se nakon objeda vajalo vratit na povijanje. Oni koji nemaju veliku rodbinu ili imaju nešto za kupit išli bi na sajam. E on ti se održavo u Lazaretima pa iza u Gospinu poju, sad ga u zadnje selu više ni ja ne znam. I to smo znali ić kupit robe ili neki alat, a đeca bi gledala slatko, u zadnje su došli oni baloni pa kad uđeš u prugu sve te oni baloni mlatu po glavi.

Povijanje barjaka težak je posao za koji treba vještine. Barjaktar mora držati skupljene noge dok okreće barjak oko glave, najprije na jednu, a zatim na drugu stranu, što je posebno teško za vrijeme jake bure. Kako je povijanje barjaka na Festi iznimna odgovornost i čast tako se preporučuje da tu dužnost obavljaju istaknuti vjernici, ali odabir barjaktara najviše ovisi o brojnosti sela ili bratstva. Kako će kazivači reći: U nekijem selima jedva nagovoru i onoga jednoga da povija barjak jerbo nema ko, a u drugijem se otimju ko će. Tako ti je to, nekomu na čas, a nekomu na glas. Povijanje barjaka odvija se redoslijedom barjaka u procesiji. Barjaktar najprije klekne pred katedralom, a nakon toga nakloni barjak te ga povija. Ovaj događaj prati čitavo pučanstvo koje nagradi pljeskom svakoga barjaktara.

Za vrijeme Dubrovačke Republike održavala se i viteška igra između dvije skupine vojnika. Jednu predvodi kapetan, a drugu kontra kapetan. Igra završava pobjedom kapetana što simbolički obilježava snagu dubrovačkog državnog poretka. Ipak, u 19. stoljeću ova igra je zamijenjena tombulom koja ulazi u korpus Feste još 1842. godine. Tombula i danas privlači staro i mlado, a nakon nje završava i svjetovni dio Feste i ide se doma, u iščekivanju da će dan što dohodi jednom na godište doći i dogodine.
Živio sveti Vlaho!