Dolazak francuskih pojačanja tijekom srpnja 1806. godine većina stanovništva Dubrovačke Republike dočekala je s oduševljenjem. Znatan broj stanovnika pridružio se kao građanska milicija francuskoj vojsci s ciljem istjerivanja Rusa i Crnogoraca. Nakon uspješnih vojnih operacija 1807. godine potpisan je mir u Tilsitu, kojim su ustanovljene utjecajne sfere Francuza i Rusa. Ne iznenađuje da se u miru nigdje ne spominje Dubrovačka Republika koja je već tada praktički prestala postojati, iako će do njenog službenog ukidanja doći pola godine kasnije. Prvotna francuska uprava na čijem je čelu bio kasniji francuski maršal Marmont gotovo namjerno ispraznila je dubrovačku blagajnu, ali i blagajne svih društava i udruga koje su djelovale u nekadašnjoj državi.
Pomorstvo i trgovina su uz poljoprivredu bile osnovne djelatnosti većine stanovništva Republike, ali su one zbog ruskih, a kasnije engleskih gusarskih napada gotovo potpuno prekinute. Pomorstvo je posebno propatilo nakon odredbe da dubrovački brodovi moraju izvjesiti zastavu Italskog Kraljevstva koje je službeno bilo u ratu s Englezima. Prema izvještajima, zaplijenjeno je ili raspremljeno 150 dubrovačkih brodova duge plovidbe. Sve navedeno posebno je loše utjecalo na ekonomsko stanje većine dubrovačkih lučkih mjesta, a tako i Cavtata.
Nova uprava počela se uvoditi nakon ukidanja Republike, ali se građanski zakoni nisu bitnije promijenili sve do kraja rata. Odnosno, za razliku od revolucionarnih ideja u Francuskoj, u Dubrovniku su ostali stari feudalno-društveni odnosi. S druge strane, već se 1808. godine počine uvoditi nova administrativna i sudska uprava, odnosno počinje podjela vlasti. Marmont je, kao glavni vojni upravitelj, postavio civilnog upravitelja Ivana Dominika Garagnina, zaduženog za područje Dubrovačke Republike, Korčule i Boke. Ovo područje činilo je Dubrovačku pokrajinu koja je formalno potpala pod Italsko Kraljevstvo. Podijeljena je na tri okruga, 10 okruga i 35 općina. U Dubrovački okrug potpali su kotari Dubrovnik, Cavtat, Mljet i Slano. Cavtat je osim administrativnog središta 1809. godine postao i sudsko središte Konavala. Usprkos ovoj teritorijalnoj raspodjeli, gotova je sva vlast bila u rukama središnje vlasti, odnosno Gagranina, Marmonta i francuskih generala na dubrovačkom području.
Francuska vlast organizirala je i odrede građanske milicije, odnosno straže koja je služila uz francuske postrojbe. Jedna takva postrojba podignuta je u Cavtatu (Konavlima), a imala je zadatak pratiti kretanje engleskih i drugih neprijateljskih brodova i onemogućiti neprijateljska iskrcavanja na obalu. Osnovane su i brojne službe carine, saniteta, trgovine i druge koje su bile temeljene na nekadašnjim službama Dubrovačke Republike.
Teodoro Matteini, ulje na platnu, Trst
Preuzeto iz: Ćosić, Stjepan. 1999. Dubrovnik nakon pada Republike. Zavod za povijesne znanosti HAZU Dubrovnik. Dubrovnik.
Do većih promjena dolazi tek uspostavom Ilirskih pokrajina, nakon čega lokalna uprava postaje isključivo administrativni izvršitelj naređenja iz Ljubljane. Svemu tome doprinosi i sve teže stanje u pokrajinama zbog morske blokade i povećanje poreza zbog brojnih Napoleonovih pohoda. Kako se ratna sreća okretala na stranu protufrancuske koalicije, tako su porezi rasli, a novačenja su učestala. Sve zajedno dodatno je udaljilo stanovništvo od nove vlasti, što je dovelo do pobune 1813. godine. Francuskoj upravi nije doprinijelo često smjenjivanje civilnih i vojnih upravitelja od 1810. godine nadalje, kao ni pokušaj opsežnije zakonodavne reforme 1811./1812. godine.
Osim navedenih, postajali su brojni razlozi za pobunu 1813. godine. Tako je dio vlastele želio vratiti stari sustav, građanstvo je željelo oživjeti trgovinu i podupirali su sile koalicije, a seljaštvo nije željelo podnositi obveznu tlaku za izgradnju ceste. Sve brojnija prisutnost Engleza na Jadranu i jačanje Austrije, a ujedno smanjivanje broja francuskih vojnika u pokrajini izazivali su jačanje pobunjeničke misli. Englezi su počeli osvajati Elafite već 1812. godine, a ubrzo i ostale otoke dubrovačkog akvatorija. Iduće su godine uz njihovu potporu pobunjenici počeli osvajati i kopnene dijelove nekadašnje Republike. U Konavlima je Frano Bona uspio dogovoriti podizanje pobune sa seoskim glavarima.
Pobuna, kao što je navedeno, nije bila unisona, nego ju je više skupina podizalo na svome području s vlastitim ciljevima. Tako su konavoski seoski glavari od Engleza zatražili priznanje titule saveznika, nakon čega je slijedila francuska odmazda. Doduše, kada su dva engleska broda uplovila u cavtatsku luku 28. listopada 1813. godine, Francuzi su se zauvijek povukli iz Konavala. U sljedećim mjesecima združene pobunjeničke, engleske i austrijske snage istjerat će Francuze iz Dubrovnika, čime konačno prestaje francuska uprava.