Strop dubrovačkog kazališta

Da je teatar nesporna potreba Dubrovnika bilo je očito nedugo nakon trenutka kad je 1817. godine u požaru nestao Marmontov teatar, kojega je ovaj general 1809. godine dao izgraditi u slavnoj dubrovačkoj vijećnici. Već je Marmont dao staro dubrovačko kazalište Orsan, koje je bilo smješteno nedaleko od vijećnice a koje je od 1682. godine bilo interpolirano u arsenalu, dao srušiti kako bi ga prenamijenio u vojnu pekaru. Upravo mu se prostor, u kojemu je nekad zasjedalo Veliko vijeće i koje je uspostavom nove uprave izgubilo svoju funkciju, učinio baš prikladnim za teatar.

Vlasteli dubrovačkoj, jasno, takva situacija nije bila po volji pa je, koliko je to bilo moguće, izbjegavala predstave i tamo organizirane tombole. Lujo Vojnović će zapisati da vlastela zaobilazi tzv. Théâtre Ducal ne hoteći se pokazivati kao gledaoci tamo gdje bijahu prikazivali kao glumci. Sudbina je htjela da to kazalište u vijećnici ne bude duga vijeka.

Proći će nekoliko desetljeća da se na zgarištu podigne nova neorenesansna građevina. Josip Bersa u knjizi Dubrovačke slike i prilike napisat će:

Vrijeme je međutim protjecalo, i Dubrovčani su se to više uvjeravali, da se njihov teatar i njegove žalosne prilike ne smiju dalje podnositi. Zapinjala im za oko izgorjela Vijećnica: teatar, koji bi se u toj zgradi udesio, očuvao bi staru palaču od konačne propasti. Vlada je pristala na mudri prijedlog već g. 1842.; ali tek 1860. godine nađe se za takav posao poduzetan čovjek, naime Luko Bonda, vlastelin, odvjetak stare porodice. On dade porušiti, što je još bilo ostalo od Vijećnice, i na tom mjestu podiže nov teatar, koji se po njemu i prozva.

Zanimljivo je da se na nacrtima iz 1864. godine, uz potpis investitora Luca de Bonda ili Conte de Bonda, nalaze i potpisi arhitekata Emilija Vecchiettija i, dobro nam poznatog, Miha Klaića. Naziv Bundićevo ili Bondino kazalište službeno će nositi sve do 1943. godine.

Kazalište je, do trenutka kad se u štampi počelo pisati o potrebi restauracije, bilo u funkciji nešto više od trideset godina. List Dubrovnik u kolovozu 1900. godine donosi vijest kako će se te godine teatar restaurirati, a naš će zemljak, poznati slikar g. Vlaho Bukovac, slikati plafon.

Bukovac u to vrijeme već dvije godine živi u Cavtatu. U travnju 1900. godine zajedno s Frangešom i Čikošem putuje u Pariz, gdje s ostalim hrvatskim umjetnicima izlaže u Grand Palaisu, građevini podignutoj prigodom te Svjetske izložbe. Vrativši se u Cavtat Bukovac nastavlja raditi skice za kompoziciju Karneval u Epidauru, vedute Cavtata i portrete sugrađana, slika drugu sliku iz Danteove trilogije: Čistilište. Krajem rujna stiže mu dopis uprave Bondinog teatra u kojemu ga mole da dođe u Dubrovnik kako bi se dogovorili o prihvaćenoj radnji. Bukovcu će trebati svega tri mjeseca da izvede zahtjevnu stropnu dekoraciju.

Bukovac je, s obzirom na karakter građevine, osmislio temu oslika kao Dvostruko krunjenje na nebu i zemlji.

Na svodu bogato ukrašenom štuko-dekoracijama koje formiraju rozetu s 11 latičastih polja arabeskne konture i jedno odvojeno te razlomljenom linijom razvedeno ovalno polje, Bukovac smješta alegorijski prikaz krunjenja starih dubrovačkih pjesnika, ali i narodne poezije. Na nebu, božica pjesništva, uz pomoć vila i satira koji ovom događaju daju himničnu notu, kruni pjesnike: Držića, Palmotića, Gundulića i Pucića, koje tek u siluetama naslućujemo.

Sve je razigrano i u letu, satiri, vile i krilati puti trube u rogove, udaraju u bubnjeve te krilati puti sviraju violine. Figure postupno nestaju u nebeskom beskraju. U izdvojenom polju odvija se krunidba narodnog pjesništva na zemlji. Slijepi guslar u narodnoj je nošnji i na uzdignutom postamentu te je personifikacija narodne pjesme. Do njega stoji mala Konavočica, a uokolo lete vile i božica pjesništva s lovorovim vijencem u ruci.

Bukovac ovu kompoziciju, kao i druge slike u ovom cavtatskom kolorističkom istraživanju, slika vrlo svijetlim tonovima, gotovo fluidnim, linearnim potezima, uokvirenim tamnijom konturnom linijom. Sam Bukovac će u autobiografiji napisati: Držim, da je to jedna od mojih najuspjelijih radnja.

Kompozicija je već 9. siječnja 1901. godine bila izložena u Općinskoj vijećnici, a 13. siječnja 1901. godine montirana na strop. Novine Crvena Hrvatska pišu:

Najznamenitije je naravno djelo našeg zemljaka, slavnoga hrvatskog umjetnika g. Vlaha Bukovca, koji je ženijalnim slikam uresio plafon. Zaista, taku sreću da im jedan Bukovac slika plafon, mogli bi imati samo najbolji i najznamenitiji teatri na svijetu. Pa ipak eto sićušni naš teatar može se pred njima podičiti slikama Bukovca. Ali je taj teatar dubrovački, a Bukovac je dubrovčanin!

U Kući Bukovac čuva se nekoliko skica i studija za strop kazališta, ali i zanimljiva albuminska fotografija stropa, izrađena u 12 dijelova, izrezanih prema konturama slika.