Prvi je od godine, novi početak, staru smo ostavili za sobom i okrećemo se naravno sretnijoj i boljoj budućnosti. Za objed je prasac jer rije naprijed i nikako se ne jedu pračje nogice, da ničim ne vrati staru godinu koja nije bila baš bajna. Nama ljudima uvijek je snažna težnja da bude bolje, vječna kretnja naših duša. Čestitamo i nazdravljamo u tom smislu, čak ju i dočekujemo u tom sudbonosnom kretanju sata u sred noći. Ove godine smo bili tiši nego svih godina dosad kada smo preko ekrana pratili slavlja svud oko svijeta, vatromete, zabave i dočeke u centrima gradova gdje se okupljalo tisuće ljudi. Doček Nove godine zapravo bi ostao samo povod za provod zabave nad zabavama. Naravno, za one koji bi u njima sudjelovali.
Slično je bilo i prije Drugog svjetskog rata u Konavlima. Božićno vrijeme najsvetije je vrijeme godine, dani su to važnih i vrijednih običaja čiji je dio i Nova godina. Doduše, ne toliko kao zapovjedni svetac, već kao dan slavlja i pohoda. Ova dva dana obilježili bi kolenda, čestitanje i ostali obredi, međutim u razini ispod Božića i Badnjaka, u razini slavlja svetaca, Materica, Očića i ostalih svetačkih dana. Međutim, Nova godina donosila je najviše zabave i veselja mladima.
Poznato je da na svete dane misa predstavlja centralni događaj. Što je veći svetac, to je važnije da se na misu ode u svoju maticu. Mladost voli druge centre, nova mjesta i sve veća i novija poznanstva, pa su ovi manje važni svetački dani idealni za pohode drugim maticama. Nije misa u matici bila samo misa. Bio je to cjelodnevni događaj koji smo već opisivali prilikom proslave Sv. Antuna u Pridvorju, Svete neđeje na Grudi i ostalih.
Da nije mise, vjerojatno većina mladosti, naročito ženske, ne bi imala dozvolu doći na druženja. Ipak su Konavle sredina gdje se ne dangubi. Za mladost iz udaljenijih sela dolazak na misu u udaljeniju maticu značio je duže jutarnje pješačenje, jer su samo stariji, i to rijetki, dolazili na konjima. Za mladost iz konavoske Gornje bande popularna destinacija za novogodišnju misu bili su Čilipi koji su već dvadesetih i tridesetih sjali u svom nešto drugačijem sjaju od ostalih sela. Tadašnji noviteti u ovom lijepom selu privlačili su mladost šireg područja.
U najvećoj konavoskoj crkvi, na centralnom čilipskom trgu misa je zimi bila u 10:30 jer je valjalo doći iz Pendova sela, Uskopja, Gabrila i drugih rubnih sela ove matice. Mnogi su dolazili i iz daljega, Drveničani, Popovićani, pa i Radovčićani, da se vide i zabalaju. Da, balalo se u Čilipima odmah iza mise, u Kulturnom društvu Napredak koje je bilo smješteno u prizemlju današnjeg Zavičajnog muzeja u Čilipima.
Pred vratima su sjedali na pižulu starješine, seoski uglednici i pušili čibuke, mladost bi prolazila mimo njih i ulazila u dom i koja bi se đevojka njima lijepo javila i oslovila ih imenom, njima bi figuralo pa bi rekli: “Aaahaaj, ova more caru Đelap dat!“ Unutra je bilo veselje, velika dvorana cijela korunana lovorikom, a udaraju tamburice u sav glas, mladost pjeva i bala. Prostorija je bila bez elektrike pa bi po danu balali.
Dun Luka Antunović nas je dolazio stalno obilazit i gonio nas je da nismo smjeli balat valcer i step nego poskočicu i linđa, da se ne navaljivamo jedno na drugo. Nama se sviđalo balat step i valcer. Mladost je svirala na tamburicama što god su ćeli, a poslije je došo Andrišak Klečak sa harmonikom, onda bi među nas se provlačio, i sviro i balo. Balalo se sve do kraja dana. Mi koji smo dolazili iz daljega išli bi doma za dana. Nas bi ženske otpratili muški iz sela. Velika je i vesela mladost bila u Vlahutina, Klečka i Katušića. Pratili bi nas i ništa ti se loše ne bi moglo dogoditi… Osim što bi razdrli papuče.
A razdrijet papuče značilo je dobit batina doma. Iz doma se išlo u opancima, a nosilo se prezuvače. Opanke bi mi koje dolazimo iz Gornje bande ostavljale u Levate u zidu. Bila je u Levate druga žena Janja koja nije dala da ostavjamo i vazda nas je ćerala, pa smo se prebacile uviše, u Jakića Boškovića. Njemu nije ništa smetalo. Obule bi lijepe papuče i pošle na misu, ali kad bi bio bal, cijeli dan skači i balaj u njima, one bi se razdrle, pa bi nas grdili doma.
Papuče su bile za figuru, a mladost ne zna stat s mirom. Ostali ukućani su na taj dan ostajali doma ili odlazili kratko na najbližu misu. Zimsko doba je grubo doba kad životinje stoje u kući, ne idu na pašu, pa neku treba must, druga se možda koti, pod treću valja stavit šušanj. Pa dok se mladost zabavljala u kući, morao je netko brinut o blagu, nije nedostajalo posla. Živor ne pozna svetac ni petak, svaki dan je njima isti. Pa kad bi došla doma nakon balanja vikali bi na me svi osim babe. Đe sam bila, što sam ostajala, što me nije bilo i rekli bi da mi nema jest. Baš je mene bilo briga kad sam se izbalala, a baba bi vazda izvukla nešto odnekle i dala mi da pojedem.
Čilipi su sa svojim kulturnim domom Napredak bili mjesto okupljanja velike mladosti Konavala. Nešto kasnije, pod teretom političkih promjena otvorio se još jedan dom u Šuška u kući, odnosno u Rešetara se otvorila Sokolana. Tamo su bili veliki balovi, i za sjedat i za popit, ali tamo nismo mi više išli. U Sokolani su se okupjali sokolaši i oni koji su za vladu, za Jeftića, a mnogi koji su dobro stali su bili. Mladost je više bila uz Napredak. Sokolaši bi nas dolazili impicavat pjevajući: na čast vama crkve i oltari dok su naši prepuni ambari! Ali, mi tamo nismo išli.
Ova kazivanja nas odvedu u neke kuriozne, romantične oblike naše povijesti, ali nas i podsjete da je sve uvijek isto, i mladost i starost i težnja da nam u novoj bude bolje. Stoga sretna vam i berićetna bila godina ova!