Pero Novaković i Zavičajna kuća Čilipi

Nemali broj puta razgovarali smo s Čilipjaninom g. Perom Novakovićem o brojnim temama, a tako i o osnivanju Zavičajne kuće Čilipi, kao i o njegovoj ulozi o očuvanju eksponata tijekom ratnih vremena devedesetih godina, i uvijek nas je iznova oduševljavao svojim pozitivnim stavom, nepokolebljivim karakterom i iskrenim zanosom prema tradicijskom nasljeđu Konavala. Napustio nas je 25. siječnja i povodom ovog tužnog događaja prisjetit ćemo se njegovog iznimnog angažmana u stvaranju čilipskog folklora i Zavičajne kuće.

Sve je započelo šezdesetih godina 20. stoljeća kad je na dubrovačkom području započeo intenzivan razvoj turizma koji je pratilo i osnivanje turističkih i putničkih agencija, od kojih je zasigurno vodeća bila turistička agencija Atlas. Upravo je ta agencija Kulturno prosvjetnom društvu Vladimir Nazor predložila ideju o folklornim priredbama nedjeljom na trgu ispred crkve sv. Nikole u Čilipima, a koje su započele s izvođenjem 1967. godine, o čemu nam je gospar Pero rekao: sastali se nas nekoliko u to vrijeme mještana i dogovorili se da malo počnemo s folklornim priredbama. Pošli smo do Stijepa Mijova i malo starijih svirača, nekoliko nas i onda smo se doleka pod dubom kod Martinca sastali i dogovorili se i kako ćemo i što ćemo. Malo naučili ples, obukli se, započeli folklorne priredbe na makadamu, bez tribina, ljudi su se čudili, ali turistima je to bilo zanimljivo.

Fotografija je preuzeta sa službenih stranica KUD-a Čilipi
https://www.cilipifolklor.hr/hr/

Narednih godina, kad je Atlas riješio svoju dilemu gdje će voditi turiste, u Trebinje u Begovu kuću ili u Čilipe na folklor te izabravši ovo potonje, folklorne priredbe počele su dobivati ozbiljniji karakter šireći svoju turističku ponudu, a iza svega je stajao tadašnji voditelj i organizator zbivanja, gospar Pero: onda smo počeli s vezovima, a tada su dolazili i Cigani, prodavali one rode. Pa smo malo radili tribine, pa smo srušili kolonete precrkvom, godinu dvije iza početka folklora dovukli tribine s igrališta, pa onda smo potaracali to, pa fugirali crkvu… Mi smo zarađivali, inflacija je radila svoje, pa smo nastojali to što smo zaradili što prije utrošit da ne pojede inflacija.

Neprestano se radilo na poboljšanju turističke ponude, a nedjeljna priredba u Čilipima je postala neizostavni izlet brojnim turistima: negdje četvrtu, petu godinu nakon što smo mi počeli, godišnje smo imali preko 35 000 do 40 000 posjetioca na vaučer i još ko bi ovako došo. I malo pomalo počelo je falit sadržaja. I ovdje je bila naša sala za zabavljanje za muziku i ples i malo pomalo počeo ja, kako sam bio nemiran duh, a imo sam dobre suradnike Pava Krilanovića, Boža, sve ove redom, Šimu i tako dalje, ajde da mi napravimo nešto ko što imamo u svakoj pravoj konavoskoj kući, Zavičajnu kuću. I onda smo pronašli moju sestru Mariju Bošković, Anu Miljanović da počnu skupljat materijal, ruvo i ono što misle da bi trebalo opremit kuću, a mi smo preuzeli na sebe taj građevinski dio.

Tako je inicijativom Pera Novakovića započela transformacija tadašnjeg kulturnog doma s obrtnim radnjama i magazinima u prizemlju u Zavičajnu kuću Konavala. Tada je jednokatnica povezana unutarnjim stubištem, pripojena joj je prostorija pod voltom, ondašnja mesnica, izgrađeno novo vanjsko stubište za taracu, kao i kancelarija za Turistički ured. Zavičajna kuća opremljena je zavidnim brojem primjeraka konavoske nošnje i konavoskog veza, kao što je i prezentirala tipičnu unutrašnjost konavoskih kuća s ognjištem, velikom trpezom i blancima, kamarom i slično.

Svečano otvorenje zbilo se 1974. godine: bila je to velika festa, bili su i predsjednici SIZ-ova za kulturu, općina i mi smo dobili jedan pravi sadržaj pored folklora i crkve, koja je zaslužna da se uopće moglo okupiti ljudi u nošnji naših mještana. Zavičajna kuća pomogla je da čilipski folklor po meni dobije jednu novu dimenziju. I taj folklor je za Čilipe čini mi se, a i šire, puno značio jer je negdje dok sam ja bar vodio preko pola milijuna imali posjetioca od šezdeset sedme do devedesete kad je došlo do napada, kada se gospar Pero našao na prvoj liniji obrane konavoske baštine.

Naime, tekstilni muzejski eksponati evakuirani su u muzejsku gustijernu te nakon što je čitava kuća spaljena do temelja, a s njom i namještaj i veći predmeti, agresori su pronašli evakuirane predmete: Htjeli su baciti bombu unutra, da su dolje tuneli, Vidan je skočio: to je zavičajno blago. Bilo je tu trideset, četrdeset paketa, ja sam ih tražio komandira, da sačuvamo… Tadašnji komandant mjesta Zoran Janjić odlučio je predati čilipsku građu, a s druge strane se našao gospar Pero i nekolicina Čilipjana koji su preuzeli pakete. Dolje u domu oni su to meni predali i ima onaj jedan mali revers da sam preuzeo, i tako smo ti mi to pokupili i stavili u Cavtat u kancelariju u matični ured đe je dočekalo oslobođenje.

Svi ti sačuvani predmeti i danas su dijelom stalnog postava i fundusa Zavičajnog muzeja Konavala čijem nastanku možemo zahvaliti i gosparu Peru. Njegova ustrajnost, volja, predanost i poduzetnost, a prije svega ljubav za rodni kraj svima nam može biti inspiracija.