Početkom šezdesetih godina počinje sve veća pojava kombinata, a tako se i devet konavoskih zadruga udružuje u KO Agrum. Izvan ovog sustava ostale su samo cavtatska zadruga Sloga i čilipska zadruga Crvena zvijezda. Kako bi opstale na tržištu, tako se ove dvije zadruge fuziraju 1964. godine u Poljoprivrednu zadrugu Frano Supilo. Gradnja zračne luke, dalmatinske magistrale i ukidanje željeznice rezultirat će ponovnim preokretom u radu zadruge.
Naime, dolazak zračne luke rezultirao je zapošljavanjem brojnih zadrugara, čime se smanjila proizvodnja, a ukidanje željeznice poskupilo je prijevoz. Ipak, već prije Drugog svjetskog rata velik broj Konavljana držao je podrume u Trebinju, Sarajevu i drugdje, a potražnja za konavoskim vinima i rakijom samo je rasla. Zadruga je počela otkupljivanje tih i drugih podruma i prije fuziranja u Fana Supila, ali će većina podruma i prodajnih prostora biti kupljeno šezdesetih i sedamdesetih godina.
Poslovanje zadruge sve se više orijentiralo na prodaju alkoholnih pića, a na motici se zarađivao tek manji dio prihoda. U tome je znatno pridonijela konjunktura rakije, odnosno jeftiniji šećer od kojega se proizvodila. Kako će kazivači reći u velikim destilerijama se dogodi kvar stroja i proizvodnja more stat na mjesec dana, a mi smo vazda imali 500 kotlova koji su cijele godine radili. Usprkos novom poslovanju, smjena kadrova krajem sedamdesetih godina uzrokovala je stagnaciju, po riječima tadašnjeg rukovodioca, u zadruzi se počela formirat mlada ekipa, ali tih nekoliko godina je trebalo dok se stvari poslože.
Osamdesete godine bile su razdoblje neprestane inflacije, pa se zadruga ponovno trebala prilagoditi. Prodaja rakije i nešto verdure je i dalje funkcionirala, ali nijesi mogo od toga živjet. Zadruga se morala pretvorit u trgovačko društvo. Tako bi kupili jeftino, a skupo prodali. Iz butiga i prodaje vazda je stizo keš i sad je to trebalo što prije uložit, pa bi tako dali kredit nekom drugom poduzeću jer te državne firme nikad nisu imale para, država im podmirivala, a zaposlenici bi krali i „podmetali noge drugima“. Naša ekipa je bila složna i svi smo znali radit sve. I kad bi mi uletjeli tako s kešom poduzećima, stekli smo ime pouzdane i likvidne firme pa nam je i rabat u njih bio veći. Badelu smo tako dali jednom kredit i onda smo mogli tražit da nam šalje šleper štoka, a ne da moramo na tu količinu kupovat još toliko lavova (nepopularno alkoholno piće) ko što su drugi trebali.
Sredinom osamdesetih zadruga je ponovno počela poslovati s velikom dobiti. Kako je bio velik porez na dobit, zadruga je uložila u objekte. Otvorena je prava samoposluga u Čilipima, izgrađena nova zadružna zgrada, diskont na Zvekovici i kupljena kuća u Nikšiću. Zadruga je davala kredit za asfaltiranje većeg broja puteva po Konavlima, vodovoda do Gabrila, i slično. Uz sve projekte, zadruga je nastavila paziti na zadrugare.
Tako se otkupljeno vino odmah plaćalo u novcu ili materijalu, za razliku od vinarije koja je isplaćivala tijekom razdoblja od godinu dana. Povodom 80 godina zadruge u Čilipima je organizirana velika proslava kojoj su prisustvovali predstavnici svih partnera, predstavnika više zadruga iz Dalmacije, kao i predsjedništvo Zadružnog saveza Dalmacije i Zadružnog saveza Hrvatske. Ispred doma je sve bilo puno. To je bio prvi put da je u Čilipe došlo toliko predstavnika firmi.
Ovu priču prekinuo je požar u skladištu 1990. godine stvorivši oko milijun njemačkih maraka štete. Već iduće godine počeo je Domovinski rat koji će prekinuti rad zadruge. U ratu je stradalo robe u vrijednosti 4 milijuna maraka, šteta na zgradama je bila oko 2 milijuna i na opremi još milijun maraka. Proizvodnja se nije mogla ponovno pokrenuti ni zbog manjka poljoprivredne proizvodnje.
Prije rata se proizvodilo oko 100 vagona grožđa, a iza rata bi u boljim godinama bilo 10. Uz to, kreditne kamate dovele su do velikog duga zbog kojeg su svi računi zadruge blokirani 1999. – 2005. godine, kada je prodajom dijela imovine dug saniran. Od 2012. godine kada je donesen novi zakon o zadrugama, Poljoprivredna zadruga Frano Supilo je doregistrirana i ponovno djeluje, ali u znatno manjem obujmu.
Zadruge su osmišljene kako bi pomogle malim i srednjim zemljoposjednicima u prezentaciji i njihovih proizvoda. Ovaj je model raširen u Europi i Sjevernoj Americi, a uglavnom se pokazao uspješnim. Konavoske zadruge kroz povijest bile su pokretač ekonomskog jačanja Konavljana i ostvarivanje boljeg životnog standarda. Danas kada se život znatno promijenio, a u nekadašnjim vinogradima raste šuma, prosječnom stanovniku zadruga nije potrebna. Ipak, ako nas neka nova pandemija poćera u dolac možda shvatimo da udruženi možemo promovirati proizvode našeg kraja i možda ćemo manje misliti je li u susjeda veći kupus.