Tijekom srednjeg vijeka dijelovi današnje Bosne i Hercegovine pripadali su Hrvatskom Kraljevstvu. Ipak, nakon dvostoljetnog smanjenja teritorija Hrvatska je svedena na Ostatke ostataka. Kako su se vojne prilike mijenjale u korist Habsburgovaca, a posebno od kraja 17. stoljeća, tako se ponovno rađala ideja stjecanja izgubljenih područja. Hrvatski intelektualci još su u 17. stoljeću dijelove desne obale Save nazivali Turskom Hrvatskom. Sve veće smanjivanje moći Osmanskog Carstva u idućim stoljećima, kao i znatnija zainteresiranost Habsburgovaca za Balkanski poluotok, budila je očekivanja kod dijela hrvatskih intelektualaca kako bi i cijela Bosna i Hercegovina mogla ubrzo doći pod vlast hrvatskog bana.
Nakon Napoleonskih ratova početkom 19. stoljeća, Habsburška Monarhija postaje jedna od najmoćnijih europskih vojnih sila, a u njen sastav ulaze i nekadašnji mletački i dubrovački posjedi. Ipak, premda je čitavi prostor današnje Hrvatske došao pod vlast istog vladara, on je i dalje bio podijeljen u četiri teritorijalne cjeline. Naime, premda je sabor još od 17. stoljeća nosio naziv Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, pravu vlast obnašao je samo na području pod banskom vlašću. Dijelovi uz granicu pripadali su Vojnoj Krajini, koja je bila pod izravnom kontrolom Beča. S druge strane, nekadašnji mletački i dubrovački teritoriji, s izuzetkom Istre koja je ušla u sastav austrijskih zemalja, potpali su pod Provinciju Dalmaciju.
Zahvaljujući hrvatskom narodnom preporodu, od tridesetih godina 19. stoljeća sve se više političara zalagalo za ujedinjenje svih hrvatskih područja pod Habsburgovcima. Također, isticalo se i pravo Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu kada se ona oslobodi od Osmanlija. Ipak, bečki dvor opetovano je odbijao prihvatiti te ideje, opravdavajući nužnost Vojne Krajine zbog mogućih sukoba, ali i podupirući autonomašku politiku u Dalmaciji te mađaronsku politiku u Hrvatskoj.
Situacija u Osmanskom Carstvu kroz čitavo 19. stoljeće bila je izrazito teška. Sve manja vojna moć carskih postrojbi, jačanje Habsburške Monarhije i Rusije, kao i buđenje nacionalne svijesti podčinjenih naroda, a pogotovo pravoslavnog stanovništva, dovelo je do brojnih ustanaka i vojnih poraza. Stoga i ne čudi nadimak Bolesnik na Bosporu, kako su strane sile nazivale nekad moćno carstvo. Bosna i Hercegovina zbog ratova je do sredine 19. stoljeća ostala kao izolirani otok sa znatnijom muslimanskom manjinom okružen s jedne strane katoličkim, a s druge pravoslavnim stanovništvom. Upravo zato što se nalazila na sjecištu dviju kršćanskih religija, BiH postala je predmet imperijalističkih težnji Austro-Ugarske i Rusije.
Usprkos brojnim ustancima u BiH, tek će Hercegovački ustanak 1875. – 1878. godine prouzročiti znatne političke promjene. Sam ustanak i danas je predmet spora u historiografiji, prvenstveno zbog nestručne i pretenciozne istraženosti, pa ga tako često svojataju i Hrvati i Srbi. Premda ovaj historiografski spor ne sluti brz rasplet, dvije bitne odrednice ovoga su ustanka te da je protunapad osmanske vojske pokrenuo val izbjeglica te da je zbog ustanka otvoreno takozvano Istočno pitanje, odnosno pitanje tko ima pravo na BiH.
U razdoblju ustanka veliki broj izbjeglica sklonio se i u Konavlima. Prema tadašnjim izvještajima, svaka kuća u Konavlima primila je barem jednog izbjeglicu iz Hercegovine. Zbog jake zime i velikog broja izbjeglica u Konavlima je gotovo nastupila glad. Ipak, situacija se riješila 1878. godine kada su se nakon završetka sukoba izbjeglice vratile u Hercegovinu. Ustanak su 1876. godine podržale Crna Gora i Srbija, a 1877. ratu se priključuje Rusija.
Činilo se da će mirom u San Stefanu, u ožujku 1878., između Rusije i Osmanskog Carstva cijela kriza biti riješena, ali su se miru uspostavile druge europske sile, pa je Istočna kriza okončana tek 13. srpnja 1878. godine na Berlinskom kongresu. Prema odredbama kongresa, Kraljevini Dalmaciji pripao je kotar Spič u današnjoj Crnoj Gori, a Austro-Ugarska je dobila pravo okupacije BiH. U akciji koja je uslijedila i Konavljani su dali svoj obol. Tako su opskrbljivali vojsku, koja je napredovala s dubrovačkog područja, koristeći vlastitu tegleću marvu.
Usprkos otporu dijela osmanskih snaga kao i dijela stanovništva, okupacija je uspješno provedena. Na opće oduševljenje hrvatskih političara i javnosti, očekivalo se sjedinjenje Turske Hrvatske s maticom. Iz istog razloga 6. listopada 1878. godine hrvatski sabor šalje molbu caru i kralju Franju Josipu da oslobođeno područje potpadne pod vlast hrvatskog bana.
Oduševljenje nije dugo trajalo jer iznesena ideja nije odgovarala ni Austrijancima ni Mađarima. Ipak, okupacija BiH konačno je pokazala da postojanje Vojne Krajine više nije nužno pa će 1881. godine to područje ponovno biti pod banskom vlašću. Dalmacija i Istra ući će u sastav Hrvatske tek raspadom Austro-Ugarske, ali problem rascjepkanog teritorija neće prestati ni završetkom Prvog svjetskog rata. BiH će postati dio Hrvatske u nekim drugim povijesnim okolnostima Drugog svjetskog rata, koje se nikako ne mogu dovoditi u vezu s političkim promišljanjima 19. stoljeća kojima je najveći problem predstavljala podjela vlasti na dva većinska naroda.