Maja Bošković Stulli

Poznata hrvatska folkloristica, akademkinja, povjesničarka i teoretičarka književnosti Maja Bošković Stulli, koja je između ostalog zadužila i Konavle rezultatima svojih istraživanja, umrla je na današnji dan, 14. kolovoza 2012. godine u 90. godini u Zagrebu. Rođena je u Osijeku u obitelji asimiliranih Židova, a njen otac prije Prvog svjetskog rata mijenja prezime Boskowitz u Bošković. U Zagrebu pohađa osnovnu školu i gimnaziju, a s izbijanjem Drugog svjetskog rata Boškovići kao vjerska manjina na svojoj koži osjećaju svu nepravdu i nemilost ratnih stremljenja te Maja doživljava najveću tragediju izgubivši cijelu obitelj u ratnim progonima. Unatoč osobnoj tragediji nastavila je živjeti, predano raditi, istraživati i pisati što je rezultiralo iznimnom znanstvenom karijerom i respektabilnim opusom kojim je postavila temelje za buduća istraživanja usmene književnosti, kao što je i općenito usmjerila daljnji razvoj hrvatske etnologije i folkloristike.

Kao darovita studentica slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, omogućen joj je nastavak studija u Sovjetskom Savezu gdje se i rodio njen interes za istraživanje folklora, to jest usmenih narodnih predaja i bajki te se odmah po završetku studija 1951. godine zapošljava na Jadranskom institutu JAZU-a u Zagrebu gdje je i upoznala svog budućeg supruga, povjesničara Bernarda Stullija, da bi iduće godine postala asistentica na tadašnjem Institutu za narodnu umjetnost, odnosno današnjem Institutu za etnologiju i folkloristiku gdje je i provela čitav svoj plodonosni radni vijek.

Svoja terenska istraživanja na samom početku karijere Maja Bošković Stulli započinje upravo u Dubrovniku i njegovoj okolici, gdje je često putovala sa svojim suprugom u posjet njegovoj obitelji, a usmenu književnost dubrovačkog kraja, kao i mnogih drugih krajeva Lijepe naše nastavila je proučavati do kraja života.

Istraživanje konavoske usmene književnosti ostvareno je kroz višegodišnji terenski rad pri čemu je Maja Bošković Stulli obilazila konavoska sela i bilježila primjerke usmene poetike razgovarajući s brojnim kazivačima i kazivačicama, o kojima je čak bilježila podatke o njihovoj stilskoj osobnosti kao i sluh za kontekst pripovijedanja. Terenska istraživanja u početku su rezultirala bogatom rukopisnom zbirkom, a kasnije su obrađena, teoretizirana i objavljena u brojnim stručnim člancima i knjigama. Tako je, između ostalog, za konavosku usmenu poeziju zapisala: Repertoar joj je raznolik i mnogostran – pjesme junačke, hajdučki borbene, i ujedno novelistički raspričane, na mediteranski način, uz raskošne i rafinirane opise, pjesme bajkovitih fantastičnih sadržaja, te osobito profinjene lirske pjesme i balade.

U svojim rukopisima prikupila je i analizirala velik broj svatovskih obrednih pjesama, napjeva i nazdravica, a osim pjesama vezanih za svečane i reprezentativne običaje rukopisnu građu čine i pjesme koje su pratile životne zgode, kao na primjer uspavanki: Bubi nini u zlaćenom zipci, tvoja zipka na moru kovana, kovala je tri dobra kovača, kovala je tri godine dana. Jedan kuje, drugi pozlaćuje, treći gradi od zlata jabuke... Nadalje, pripovjedne pjesme s obiteljsko-ljubavnom tematikom omiljene su u konavoskoj tradiciji te ističe konavoske epske pjesme pustolovnih i bajkovitih sadržaja u kojima se redovito obrađuju teme prekomorskih putovanja, trgovine u dalekim zemljama, prerušavanja, lukavstva i sve u funkciji epske ženidbe s otmicom djevojke. Uz pjesme, Bošković Stulli je prikupila i obradila pozamašan broj i priča, pripovijetki i legendi, od lokaliziranog mita o Kadmu i Harmoniji, legende o svetom Hilarionu, brojnih predaja o vješticama, do priča o vilama, tintilinima, lorcima, tencima…

O načinu na koji se pojavljuju vile u konavoskim pričama navodi: Jednom su to nama znane balkanske i južnoslavenske mitske vile – koje odnose djecu iz kolijevki, osvećuju se onome tko im zagazi u pliticu, obećaju sreći djevojci ili mladiću ako im oslobodi kosu zapletenu u drače…, a u drugim primjerima, u bajkama, vile su sličnije onima iz talijanskih priča… Također, veliki doprinos njenim rezultatima ostvaren je proučavanjem dotadašnjih rukopisnih i publiciranih narodnih pjesama i priča nekolicine autora od kojih se zasigurno ističe rukopisna zbirka iz Bogišićeve biblioteke u Cavtatu koju su za Baltazara Bogišića tijekom 19. stoljeća prikupili njegovi suradnici, a koju je Bošković Stulli pomno proučavala te koristila u svojim znanstvenim radovima.

Ti su zapisi najvećim dijelom iz Cavtata i njegove bliže okolice, a Bošković Stulli o njima ističe: Cavtat, stari pomorski gradić svojim usmenim pripovijetkama dao je pomorski pečat. Iskazao se u sklonosti prema bajkama kojih se pustolovine događaju negdje na moru i u neprimjetno unesenim pojedinostima poznatim i bliskim samo ljudima iz pomoračke sredine. Bogišić Stulli, uspoređujući svoja istraživanja s Bogišićevim rukopisima, zaključuje da su tradicijske priče u uzmicanju, da su nekadašnja vjerovanja u istinitost nadnaravnih događaja ustupila mjesto atraktivnosti i neobičnom kao i slobodnijem fabuliranju, ali da sačuvani repertoar ipak ima i dalje profil i karakteristike pripovijedaka iz Bogišićeve zbirke.

Iako je terenski rad Bogišić Stulli iznimno važan, vrijedi istaknuti da se nikad nije zadržala isključivo na prikupljanju građe, već su bogata terenska istraživanja bila osnova znanstvenih i stručnih radova kao i antologijskih zbirki usmene proze u kojima je povijesno, poredbeno i teorijski obradila, prezentirala i smjestila u europski kontekst velik dio korpusa dvadesetostoljetne hrvatske usmene baštine u kojoj je i naša konavoska našla svoje zasluženo mjesto.