Sloboda se ne druži sa silom, kao što se ljubav ne druži s mržnjom, kako se svjetlost ne druži s tminama

Vuličevićeva ulica

U naslovu navedena refleksija o slobodi, kao i ona da se sloboda mjeri i cijeni ropstvom, a ropstvo slobodom, danas su posebno aktualne. Je li ova pandemija svjetskih razmjera koja nas je trenutno zadesila uistinu toliko prijeteća da nalaže ograničavanje stečenih prava i sloboda ili je riječ o kolateralnoj prilici za represiju i suzbijanje ljudskih prava, ili smo akteri još jedne teorije zavjere, teme su koje nas putem svih medija zabavljaju posljednjih mjeseci. A sudeći prema gore navedenim citatima, pitanje slobode zaokupljalo je i njihova autora, Ljudevita Vuličevića. Ovo je ujedno prilika da se podsjetimo tko je bio taj osebujni lik po kojemu prva cavtatska ulica, gledano sa zapadne strane grada, nosi ime i koje sve povijesne zanimljivosti krije ta u narodu još uvijek zvana Ulica od šušnja ili službeno – Vuličevićeva ulica.

Dakle, Ljudevit Vuličević je Cavtaćanin rođen 1839. godine, izuzetno zanimljivog životnog puta prožetog konstantnim preispitivanjima, kako sebe tako i okruženja, svoje nacionalnosti, a nadasve slobode. Kršteno ime bilo mu je Petar, u Matičnoj knjizi rođenih stoji da mu je otac bio Niko Papi, dakle, nosio je majčino prezime Vuličević. Samohrana je majka brigu o Petrovom obrazovanju povjerila franjevcima. Školovao se u Italiji, u Barbaranu, gdje se vjerojatno i zaredio te dobio ime Ljudevit (Lodovico). Godine 1862. vratio se u Samostan male braće u Dubrovniku. Nedugo zatim odlazi kao misionar u Albaniju, a već 1871. godine nalazimo ga u Puli, ne više kao franjevca već kao svjetovnog svećenika, ali i urednika časopisa Il Pensiero, glasila Radničkog društva čiji je program bio jačanje jedinstva i solidarnosti pulskih radnika.

Iz Pule odlazi u Trst. Ondje se bavi književnošću i podučavanjem te surađuje s liberalnim novinama Il Cittadino, napušta crkvu i postaje njen žučni kritičar. Međutim, to nije kraj njegovoj religioznoj priči, postao je propovjednik protestantske Valdeške crkve te je živio i propovijedao u Tarantu, Brindiziju i Bariju. Kroz svoja književna i novinska djela deklarirao se kao Srbin katolik, što je bio zanimljiv fenomen dubrovačkog političkog života druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Umro je u Napulju 1916. godine.

Vuličevićeva ulica – ostatci vodovoda

Živopisan lik zaslužuje i živopisnu ulicu, a takva je definitivno ulica od šušnja. Riječ je o jedinoj cavtatskoj ulici koja nije nivelirana skalinima i jedini je kolni pristup groblju Sv. Roka. Ulica je nekad bila optočena bršljanom koji je na pojedinim mjestima stvarao tunelaste prolaze te je cijela bila zastrta lišćem što joj je davalo posebnu atmosferu. Moguće da se s ovom ulicom poklapao i antički cardo, ako i ne, svakako je iznjedrila veliki broj antičkih nalaza. U vrtu kuće obitelji Burđelez nalazi se ostatak vodovoda u punom profilu, a o njemu još 1908. godine piše don Niko Štuk, cavtatski župnik i zaljubljenik u arheologiju. On spominje i temelje nekih građevina u toj istoj ulici.

Natpis sa spomenom Dolabelle, Zbirka Baltazara Bogišića, Cavtat

U Vuličevićevoj ulici nađen je i iznimno važan ulomak kamenog spomenika s natpisom na kojem se spominju ime namjesnika provincije Dalmacije Publija Kornelija Dolabelle, rimske vojne postrojbe Cohors VI Voluntariorum i njen zapovjednik L. Purtizije Atinas te imena dvojice gradskih magistrata koji, sjedinjeni u takvom obliku, vjerojatno svjedoče realizaciji nekog velikog javnog projekta, čiji je naziv morao slijediti u dijelu teksta koji nedostaje, a koji je financiran iz carske blagajne. Natpis je postavljen nakon što je građevinski poduhvat izvršen, a za pretpostaviti je da se dogodio između 14. i 20. godine, u vremenu Dolabellinog namjesništva.
Nedavna rekonstrukcija kuće gdje je taj spomenik pronađen svjedoči o ne baš prijateljskom odnosu investitora i prostora u koji je ušao. Naime, prema kasnijim pričanjima radnika koji su svakodnevno bili na gradilištu, a koji su imali zabranu iznositi detalje što se događa unutar zatvorenog radnog prostora, uništen je veliki broj arheoloških nalaza. Šteta! Ostat ćemo zauvijek uskraćeni za odgovore na neka važna pitanja o funkcioniranju antičkog grada.