Grah i gravorina, pun kačuo ljudima i pracima

Konavoske ledine i polja obiluju samoniklim biljkama, tako je mahunarka grahorica koja se u Konavlima zove gravorina čest gost naših ledina. Gravorina (lat. Vicia sativa) jednogodišnja je ili dvogodišnja biljka iz porodice lepirnjača. Stabljika je tanka, bridasta, razgranata i raste do 80 centimetara u dužinu. Korijen je vretenast, razgranat i pun kvržica. Listovi su složeni i parno perasti. Na vrhovima gornjih listova nalaze se vitice pomoću kojih se penju po višem raslinju. Cvjetovi su dvospolni, nepravilni i dugi do 3 centimetra, pojedinačni su ili u paru u pazušcima listova i ljubičaste su boje. Mahune gravorine mogu narasti do 7 centimetara.

Gravorina

Osim što je samonikla, gravorina se mogla i sijat, što potvrđuju kazivači: Na jesen bi se posijala gravorina da na pramaljeće imaš što dat pracima.
Iz kazivanja doznajemo da je, iako ju mogu jesti ljudi, u Konavlima uglavnom služila kao stočna hrana: Ona je bila zahvalna jer ju nije trebalo polijevat ni okopavat, a kad sazrije pokosiš ju i sve skupa spraviš pracima. Kao i u ostalih mahunarki, korijenje gravorine treba ostaviti da se razgradi i obogati zemlju dušikom. Idealna je predkultura ljetnoj verduri.

Gravorina

Za razliku od gravorine, grah ne podnosi hladnoću i sije ga se na proljeće. Dolazak proljeća osim lastavica i cvijeća u polje izmami i težake koji pripremaju proljetno oranje ili kopanje na docima koji se ne mogu uzorati, kako potvrđuje i konavoska poslovica: Iza svetog Josipa (19. ožujka) tad se zemlja prosipa. Dobro obrađena zemlja ključna je za sijanje graha.

Grah (lat. Phaseolus vulgaris) jednogodišnja je zelena stabljika iz obitelji mahunarki. Postoji čak 38 sorti graha na svijetu, ali uglavnom ga dijelimo na visoki (penjavac) i niski (čučavac). Stabljika je tanka i uspravna, dok je korijenje vretenasto s brojnim kvržicama. Listovi su naizmjenični, nalaze se na dugim peteljkama i šiljatog su vrha. Cvjetovi su dvospolni, nepravilni i po pet ih je skupljeno u grozdaste cvatove, a ovisno o sorti mogu biti žute, bijele ili ljubičaste boje. Plodnica tučka je nadrasla i nosi više sjemenih zametaka, prašnika je deset i svi su srasli u cijev osim jednoga koji je slobodan. Nakon oprašivanja cvijet srasta u mahunu dugu 10 do 20 centimetara.

Grah penjavac u nastajanju

Povijest graha počinje u Srednjoj i Južnoj Americi, gdje su ga prije više tisućljeća kultivirali američki domoroci. Otkrićem Amerike i španjolskim pokoravanjem Asteka i Inka stvoreni su preduvjeti svjetske razmjene poljoprivrednih kultura. Uz krtolu i golokud, grah je najvažnija kultura koja se prenijela iz Amerike u Europu. Zbog svoga ugodnog okusa i mogućnosti spravljanja na mnogo načina grah je brzo osvojio Europu.

Niknuo grah penjavac

Grah se sije u travnju kada više ne bi trebalo biti niskih temperatura koje mu smetaju. Naši kazivači pojasnili su razliku u sadnji: Čučavac se najboje sadi u redove, a penjavac se more sadit i u kućice. Niski grah naraste do 60 centimetara, a visoki može narasti sve do 3 metra. Ovisno o ukusu može se pobrati nezrela ili sazrela mahuna. Nezrele mahune treba što prije spraviti, dok se plodovi iz sazrele mahune mogu čuvati i do godinu dana. Osušeni grah bio je neizostavan sastojak variva za sv. Barbaru, odnosno Varin dan kada se prizivao urod polja iduće godine.

Grah čučavac