Mahunarke ili fabaceae jedne su od najraširenijih i najraznovrsnijih skupina biljaka sa 630 rodova i preko 18 800 vrsta, od jednogodišnjih povrtnih biljaka do višegodišnjih stabala. Brojne su samonikle i nalazimo ih po našim livadama i šumarcima, a veliki broj uzgajamo.
Zajedničko svim tim biljkama je plod učahuren unutar mahune. Ova skupina još se naziva i lepirnjače zbog oblika cvijeta. Mahunarke su se već zarana kultivirale iz samoniklih i uzgajaju se otkada postoji poljoprivreda, a zbog svoje hranjivosti često su se nazivale meso siromašnih. Razne mahunarke susrećemo od stare Kine, Mezopotamije, Egipta i Grčke, sve do Srednje i Južne Amerike. Ovdje će se predstaviti mahunarke uobičajene za konavoske doce, premda su neke od njih danas zapostavljene ili gotovo nestale iz naše poljoprivrede.
U korizmeno vrijeme u konavoskim kućanstvima bile su jedini izvor proteina, pa se nije zaludu govorilo: korizma uje polokala bob pozobala.
Kako je upravo sad stađun kad se spravljaju božanje pod ulje, ovu priču počet ćemo s bobom. Bob (lat.Vicia faba) jednogodišnja je biljka razgranata korijenja i zelene, debele, šuplje stabljike visine 60 – 80 cm. Cvijet je bijeli s crnim šarama, a nakon cvatnje formira mesnatu mahunu – božanju. Na početku su božanje zelene boje i mogu se jesti, a razvojem sjemenki unutar njih poprimaju bijelo zelenu boju i dlačice, uz to otvrdnu pa više nisu za jelo. Nakon punog rasta, božanja može doseći 30 cm, a u njoj može biti od 4 do 8 sjemenki boba. Bopci su izrazito velike sjemenke i spravljaju se dok su još zeleni, ali se mogu i osušiti te spremiti kao vojnički grah. Kao takav čuvao se u blancima za prehranu zimi. Osim toga, bopci sadrže mnogo vitamina B, fosfora i željeza, kao i tvari koje literatura navodi da služi u liječenju Parkinsonove bolesti te da su prirodni afrodizijak. Ipak, treba ga dobro prokuhati jer mnogo sirovog boba može izazvati opstipaciju i simptome slične žutici, a u krajnosti i favizam. Stabljika boba može se koristiti za vlakna, a spaljena stabljika za izradu sapuna jer sadrži mnogo kalija.
Bob je u Konavlima najbolje posaditi o svetom Luki (18. listopada) kako bi bilo mladih božanja o svetom Josipu (19. ožujka). Za one koji ne posade bob u listopadu, ne treba očajavati jer se ova biljka može saditi sve do ožujka, samo ćete njihove slatke plodove okusiti tek u svibnju. Razlog moguće rane sadnje boba u Konavlima je što temperature rijetko idu ispod nule, a bob može podnijeti temperature do -6. Sjeme treba posaditi na 5 do 10 cenata dubine, odnosno na jesen dublje, a na proljeće pliće. Bob je izuzetna biljka za kalaše jer ne zahtijeva gotovo nikakvu njegu, što znači da od sadnje do branja ne treba misliti o njemu. Za one koji žele veći urod, oko boba treba opljesti travu, nakon cvatnje bob treba redovno polijevati, a samu stabljiku bi trebalo uškopiti odnosno otkinuti vrh stabljike (5 – 10 cm). Bob osim što je izuzetno ukusan i zdrav, prirodni je fertilizator jer hrani zemlju dušikom. Upravo zato odlična je predkultura ljetnoj verduri, ali ga se može saditi oko smokava i maslina. Ipak, preporuča se da se tek nakon 3 godine ponovno posadi na istome mjestu.
Nešto manja, ali nimalo lošija od boba je bobica. Nazivaju je još sitni crni bob, ali može biti i bijela. Danas ju je gotovo nemoguće naći u konavoskim baštinama jer je zbog malih prinosa istisnuta sa strane. Bobica se kao i bob sadila na jesen i dozrijevala na proljeće. Bobica zahtijeva još manje vode od boba jer ima manje mahune. Ipak, sadrži iste hranjive i ljekovite sastojke kao bob i najčešće se pripremala s repom. Treba imati na umu da se bobica prije spravljanja treba zakišati u vodu 12 ura kako bi se izvukle toksične tvari, nakon čega se voda promijeni. Za sve one koji žele očuvati ovu biljku na konavoskom jelovniku treba spomenuti kako se sjeme bobice još uvijek može nabaviti preko interneta. Zato ovu jesen motiku u ruke da bobica dođe u pjat!
Koliko su bob i bobica bili sveprisutni u konavoskoj prehrani govori i kazivanje iz konavoskih brda kad bi se obavljali poljoprivredni radovi: Moj ćaća bi zorom pokupio muške iz kuće za it trapit. Mater bi uveče nakuhala boba koji bi se do ujutro ocijedio i oladio, oni bi vezali rukav od koreta pri dnu i napunili ga bobom i cijeli bi dan na njemu bili i zobali ga…