Ptice, ta nebeska stvorenja čudo su ove naše lijepe Zemlje i bogate joj prirode. Za razliku od gmazova, od kojih su se evolucijski razvile, ojačavanjem prednjih udova u krila postale su sposobne letjeti i tako prelaziti puno veće udaljenosti. Evolucija je tako razvila svu silinu ptičjih vrsta letačica jer se ispostavilo da je evolucijsko dostignuće omogućilo velike nove mogućnosti. Sukladno tomu, modificirale su se i kosti i druga tkiva, a organ vida je naročito profitirao. Kod nekih vrsta oči se pokreću neovisno jedno o drugome, što je dodatni bonus. Na svijetu su vrlo brojna vrsta bića koju ljudi slabo poznaju. One uglavnom ne miruju na jednom staništu, pa im je suživot s ljudima uglavnom sezonski.
Čovjeku su snažno simbolički predstavljale slobodu od utega zemaljskog života, donosile vijesti i predviđale vremenske uvjete. Biti slobodan kao ptica, cilj je svačije duše. Njihovim pjevom ljudi su se orijentirali u vremeniku godišnjih doba, radovali se životu i naviještali smrt. Pjevati kao slavuj ili ševa reklo bi se za nekoga lijepa glasa, kriještati kao vrana za vrani slične, a kukale su samo kukavice. Moglo se biti visok kao lamprina ili roda, mudar kao sova, veseo kao vrabac, a pitom kao staglin, bos kao kos i dosadan ko maruša ili svraka.
Ptice nisu u našem okruženju cijelu godinu, one biraju mjesta u kojima žive, pa ornitolozi koji prate seobe ptica bilježe dosta raznolike podatke na uvriježenim rutama. Međutim, nisu sve ptice selice, naročito ne na daleko. Seobom ptica smatra se svako premještanje staništa. A kako imaju različite životne navike, tako ptice dijelimo na stanarice, selice, skitalice i gnjezdarice. Neke dođu prezimiti k nama, a mnoge provesti ljeto, i njih nazivamo selicama.
Tako Konavle poznaju svoje sezonske ptice, lastavice i čiope ljeti, kosoviće, kokočke, droždove zimi, prepelice u jesen, a u prošlosti zimi sve močvarne ptice u poju. Kako se sezona ptica mijenjala, tako se mijenjao i lovni raspored. Prepelice su posebno bile cijenjene, pa se ujesen pucalo po Konavlima ko da je rat. Svaka bolja svečana večera velikih kuća završavala je prepelicama pečenim u malvasiji. Jelo je to koje smo zadržali od dubrovačke vlastele koja je uživala u konavoskim ladanjima. Ubijalo se za jelo i kokočke, patke, pa i kosoviće, naročito starijima i bolesnima za okrepu. Te male ptice lovila su djeca na pločice: zapeli bi drvcem kamene ploče s mamcem od žita, koje bi jadnu pticu poklopile.
Ptice imaju visoku tjelesnu temperaturu (oko 42 °C) i nisu sve opremljene za prezimljavanje u umjerenom i hladnom pojasu. Kod nas zimi ostaju samo one kojima temperature našeg priobalja odgovaraju. Početkom proljeća, kako se priroda budi, ipak je najviše ptica, vraćaju se selice, neke samo na kratki odmor jer nastavljaju dalje, neke nas prelijeću, a neke se stacioniraju u Konavlima. One zimske ptice napuštaju nas i odlaze na sjever. Dolazak ptica iz toplih krajeva prekretnica je hladnog na topli dio godine, najčešće sredinom ožujka, pa se govorilo: 12. 3. Grgur ljuti u dno mora muti, lastavice se vraćaju.
Dok se Dubrovčani najviše vesele čiopama na Stradunu, Konavljani se najviše vesele lastavicama koje se vrate u svoja gnijezda koja naprave uz kuće. Nakon njihova povratka, sigurni su da više nema zime. Kad se pripremaju na odlazak, nemirom privuku pažnju domaćina koji po njima orijentiraju dolazak zime. Lastavice su ljudima oduvijek bliske. Prije se vjerovalo da prezimljavaju na dnu jezera i da izlaze na proljeće te da, kao i sve selice, dolaze od Velesa, boga vlažnog podzemlja. No, brojne su druge selice na našem području.
Ptice sele na manje i veće udaljenosti, ovisno o meteorološkim uvjetima koje pretkazuju svojim ponašanjem. Dakle, nije uvijek sigurno da će otići, a nije ni sigurno gdje će otići. One znaju znanje njima potrebno. Znaju se orijentirati na svojim velikim nebeskim putovanjima, znaju gdje idu i gdje se trebaju vratiti. Ornitolozi su zabilježili uvriježene rute na Zemlji kojima se ptice kreću s jedne na drugu polutku zemlje. A broj ptica selica na svijetu je zapanjujući. Hrvatski podatci o pticama selicama govore da je od tristotinjak vrsta ptica u Hrvatskoj 200 različitih vrsta selica. No, nisu sve selice jednakih prohtjeva, neke će prijeći svega nekoliko milja, neke će obići pola starog svijeta, neke će uglavnom ostajati zimu kod nas, a putovat će samo kad osjete jako hladnu zimu. Na primjer, takvi su čvorak i galeb, škanjac i ševa. Svi će oni za vrijeme standardnih konavoskih zima biti viđeni u Konavlima.
Ptice koje odlaze dalje prstenovanjem se pratilo kako bi se saznalo za njihova putovanja. Pokazalo se da ptice koje odlaze i dolaze k nama gotovo sve koriste jednu od tri europsko-afričke rute, i to onu do Sueskog kanala i od tamo se razdvajaju. Neke nastavljaju Nilom, a druge idu dalje na jug Afrike. Njihov put nije obična ruta sjever – jug. One iz Europe lete prema jugoistoku, prelijeću preko Balkana, preko Turske i onda na Suez. Za taj dugi put treba im samo lijepo vrijeme kojeg svojim ugrađenim meteorološkim detektorom dočekaju i izaberu.
Na sjeveru Hrvatske u rujnu, kod nas nešto malo kasnije, počinju prve selidbe ptica. One koje prve odlaze su one koje se hrane kukcima: kukavice, lastavice, čiope, mutavice, pupavke i druge. Do kraja listopada odlaze i ostale koje se hrane sjemenkama i biljem, kao što su prepelica i ševa. S njima odlaze i močvarne ptice kojima su hrana životinje vodenih područja koje se povuku u mulj na zimski san. U Hrvatskoj su to patke, rode i čaplje, koje mi danas u Konavlima spazimo jedino u preletima. Doduše, poneka se lamprina iliti čaplja primijeti uz konavoske potočine, iako je u prošlosti naše polje bilo veliko stanište močvarnih ptica pa tako i odmorište močvarnih selica. Naime, otkad je Konavosko polje isušeno tunelom, nestale su sve močvarne životinje koje su nastanjivale naše područje. I to ne samo ptice nego i druge životinje, kao na primjer jegulje. Svim letećim migrantima putem se pridružuju ptice grabežljivice koje se hrane manjim pticama.
Većina ptica na svojim dugim putovanjima trebaju odmorišta. Nisu sve kao čiope pa da ostanu cijeli put do Afrike u zraku. Odmorišta su najčešće mjesta koja zadovoljavaju njihove potrebe za hranom, pa ovisno o vrstama biraju otočke litice, riječna i jezerska područja i slično.
Od konavoskih ptica selica koje lete u daleke krajeve najpoznatije su: lastavica (Hirundo rustica) koja se hrani kukcima, grmuša pjenica (Sylvia communis), mrki sokol (Falco eleonore) koji se hrani pticama, zbog kojeg su kokoši dobile pletene mrežaste pokrove po svojim nastambama. Od ostalih, tu je i omraženi šareni čvorak (Sturnus vulgaris) koji jede kukce i voće. U Konavlima se zove švrj i prava je pošast za voće. U jatima slijeće na lozu i voćke, nakon čega ne ostaje ništa. Tu su i obični kamenjar (Oenanthe oenanthe) koji također jede kukce, škanjac osaš (Pernis apivorus), kojeg kod nas često vidimo usamljenu na zimskim ogoljelim stablima vrebajući ručak. Hrani se osama i pčelama te drugim kukcima. Kad se seli, putuje u velikim jatima.
Brigu o pticama provode ornitolozi i njihov zadatak nije jednostavan jer ptice ne poznaju granice. Mnoge vrste su ugrožene, ali u zemljama se ne provode jednake mjere. Što prometom, što industrijom, što turizmom i lovom, pticama je smanjen teritorij, a neke vrste su pred istrebljenjem.