U tradicijskim Konavlima, dok su ljudi još živjeli u zadružnim obiteljima i funkcionirali između ostalog i kao radna zajednica proizvodeći sve potrebne resurse za život, djeca su od rane dobi pripomagala starijima i to najčešće u vidu ispomoći oko stoke. Konavljani su držali krave, ovce, koze koje su mlađa i starija djeca, naročito manjice i manjgure, vodile na pašu. S obzirom na to da je čuvanje stoke na prostranim livadama i pašnjacima relativno nezahtjevan posao, ostavljao je djeci i omladini dovoljno slobodnog vremena za druženje, igru, pjevanje i plesanje.
Među mnoštvom raznovrsnih i redom jednostavnih igara i načina zabavljanja u 19. stoljeću zabilježen je i takozvani kozarski jezik. Riječ je jezičnoj igri nadodavanja slogova nakon svakog sloga u riječi, pri čemu je od izuzetne važnosti za pravilno i tečno izgovaranje riječi i rečenica, a time i za međusobno razumijevanje, potrebna određena jezična spretnost kao i neprestana vježba. Danas znamo da je navedena jezična igra slogovanja prisutna diljem svijeta, a najčešće je riječ o umetanju suglasnika p, primjerice: ja(pa) te(pe) vo(po)li(pi)m ili ka(pa)ko(po) si(pi)? Koliko dugo je ova igra živa i proširena, ne zna se, ali znamo da je nekad bila proširena i u engleskom jeziku, a posljednjih desetljeća izašla je iz uporabe.
U Portugalu i diljem Latinske Amerike igra je poznata pod španjolskim nazivom jeringonza (eng. gibberish, po konavoski trkeljanje) ili portugalskim língua do pê i sličnim inačicama. Lingvisti su potvrdili da 80-ih godina postojanje iste igre u čibčanskome kunskome jeziku u Panami, u austronezijskome malajsko-polinezijskome balijskome na Baliju. U potonjem umjesto p umeće se s.
Osim nama egzotičnih i dalekih mjesta i jezika, u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Konavlima mnogi će se sjetiti srodne jezične igre u ne tako dalekim djetinjstvima kada se iza svakog sloga riječi nadodavao navedeni nastavak. Ipak, devetnaestostoljetna pastirska igra koju je zabilježila Pavlina Bogdan Bijelić te 1906. godine objavila u Zborniku za narodni život i običaje navodi više načina kreiranja kozarskog jezika. To znači da su konavoski pastiri i pastirice bili kreativni, međusobno su razvili tajni jezik kojim su mogli nesmetano komunicirati, a oni neupućeni u pravila sastavljanja jednostavno nisu mogli razumjeti, naročito pri brzom i vještom izgovaranju.
Najjednostavniji je način umetanje suglasnika d s odgovarajućim samoglasnikom (a, e, i, o, u) iz prethodne jezgre sloga. Tako se pitanje Mare, đe si? izgovara se Madarede, đede sidi? U drugoj varijanti dodaje se za izgovor kompliciraniji suglasnički skup –gr uz prethodni samoglasnik sloga, pa se pitanje Gdje si bila? izgovara Gdjegre sigri bigrilagra? Suglasnik na kraju standardnih riječi i u kozarskom jeziku ostaje na tom mjestu kao što bi, recimo riječ otac bila odotadac ili ogrotagrac. Treća varijanta, za razliku od navedenih, koristi umetanje suglasničkog skupa – kr ispred slogova riječi, pa se tako riječ mati izgovara krmakrti ili riječ sestra, krsekrstra.
Osim djece, kozarski jezik ponekad su upotrebljavali i odrasli u situacijama kad bi željeli nešto tajno pred nekim govoriti, no većina se starijih ipak nije znala služiti ovim jezikom. Osim što je zapis Pauline Bogdan Bijelić jedini zapis igre slogovanja u Konavlima tog vremena, zanimljiv je i tadašnji opći stav prema kozarskom jeziku. Naime, on je smatran jezikom kojim su Isuskrsta izdali i da je grijeh kozarski govoriti te bi obavezno prekorili onog tko progovori riječima: Boga si izdala!
Stoga je omladina kozarskim komunicirala isključivo na pašnjacima, a čim ostave pašu, počnu gubiti tu vještinu i skoro s malim izuzetkom sve zaborave. Otuda potječe i sam naziv ovog tajnog jezika kao identifikatora manje društvene skupine, u ovom slučaju pastirske odnosno, s obzirom na to da je uzgoj koza u 19. stoljeću u Konavlima bio znatno veći nego kroz 20. stoljeće, kozarske skupine. Tako su pašnjaci predstavljali svojevrsnu slobodu djeci i omladini kao poprište često nedozvoljene igre i zabave i dok bi koze večile, a jarići veketali, mladost bi brbljala na kozarski.