Kao što u ljudi s kontinenta postoji potreba za odlaskom na more, tako postoji jednaka potreba i ljudi s mora za odlaskom na suhi rijetki planinski zrak. Promjena klime je u liječenju ljudi i obrani od bolesti bila važan dodatak liječničkoj praksi. Znatna je razlika u kvaliteti zraka na planinskom i morskom području, i jedna i druga krajnost utječe na zdravlje pluća. Tako se kučji kašalj liječio šetnjama uz more i inhalacijom na kuhanom moru dok se za astme, bronhitise i plaurite slalo ljude iz primorja u planine.
Tuberkulozni su prije pojave antituberkulotika odlazili u sanatorije smještene uz more ili u visinama kako bi bili izloženi drugačijoj kvaliteti zraka. Tako su turizam Opatijske rivijere i Kvarnera krajem 19. stoljeća pokrenuli Austrijanci i ostali kontinentalci koji su dolazili udahnuti vlažni morski zrak, a bosanske sanatorije su punili rekonvalescenti tuberkuloze i plaurite iz dobrostojećih primorskih obitelji. Promjena klime nekad bi bila dovoljna za poboljšanje cjelokupnog stanja zdravlja.
Početkom 20. stoljeća i iz Konavala su mnogi odlazili na oporavak na kontinentalni suhi zrak, uglavnom oni koji su preboljeli tuberkulozu ili bili uz tuberkulozne ukućane. Oporavak je uključivao odmaranje, dobru hranu, sunčanje i disanje planinskog zraka. I nakon pojave lijekova za sve probleme disanja i pluća, promjena zraka ostala je važan doprinos osobnom zdravlju. Sve one koji si to nisu mogli priuštiti, kao i djecu koja su kašljala i patila od sezonskih dišnih tegoba, vodilo se na najvisočije obližnje vrhove da se nadišu drugačijeg zraka.
Za promjenu zraka nije potrebno putovati jako daleko. Već i na manjim uzvisinama zrak je čist, njegov sastav i količina vlage je drugačija. Nama s mora planinski je zrak od posebnog značaja i iznad svega se vjeruje u njegovu ljekovitost za plućne tegobe. Planinski zrak ojačava imunitet, a vjetrovi koji pušu u brdima svugdje se smatraju ljekovitima. Tako su početkom stoljeća započeli i kod nas odlasci na naše uzvisine, što iz zdravstvenih, a što iz zaljubljeničkih poriva.
U zaleđu Dubrovnika najveća je planina naša Sniježnica (1234 m), no vizure s vrhova čak i manjih brdašaca oduzimaju dah. Iako to nisu baš uvjeti za planinarenje na koje su naviknuti profesionalci, 1928. godine u Dubrovniku je osnovano Hrvatsko planinarsko društvo Orjen, danas poznato kao HPD Dubrovnik. Glavni osnivač društva bio je Đuro Pany koji je Orjen smatrao najljepšim vrhom ovog podneblja. Đuro Pany (1896. – 1953.), pomorski kapetan sa Sušaka, bio je strastveni zaljubljenik u planinarenje. Član HPD Matice u Zagrebu 1928. godine uspješno osniva podružnicu u Dubrovniku tako što je prethodno odveo na izlet nekolicinu Dubrovčana koji su prepoznali ljepotu planinarenja i same planine Orjena. Početkom 1929. godine društvo broji 43 člana. Prvotno planinarsko društvo s vremenom je dobilo i druge sekcije poput skijaške sekcije, ali i speleološku, u kojoj je bio i prvi dubrovački speleolog Miho Kusijanović (1878. – 1956.).
Prvi izlet društva upriličen je iste, osnivačke godine usponom na Sniježnicu. Izlet je organiziran 26. prosinca na Stjepan dan. Krenulo se iz Mihanića, a zatim pješke preko Kune do vrha, sve u trajanju od četiri sata. Na vrhu ih je zatekla magla te se nije moglo vidjeti more, no pogled prema Orjenu je bio čist i pristupačan. Danas je uspon na Sniježnicu na Stjepan dan postao svojevrsna tradicija potaknuta ovim događajem, iako se do Mihanića ne stiže više vlakom. Današnje najčešće ture osvajanja vrha Sniježnice započinju u selu Kuna gdje planinari ostavljaju svoje automobile i nastavljaju stazom do vrha.
Do danas su obilježene brojne staze po Sniježnici koje sveukupno čine dvadesetak sati planinarenja, a u selu Kuna je nakon 1991. dobrotom mještana Kune Konavoske i Općine Konavle uređena nekadašnja kunska škola u današnju planinarsku kuću. Za one kojima je to malo u neposrednoj blizini, premda u drugoj državi, nalazi se planina Orjen.
Orjen je visok 1894 metra, a nalazi se uz granice Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gotovo na tromeđi s Hrvatskom. Do 1482. godine nalazio se u posjedu Dubrovačke Republike, to jest u dijelu Konavala poznatom kao Planine. Planinski lanac Orjena ima šest vrhova koji prelaze nadmorsku visinu od 1800 metara, a najviši je Zubački kabao. Snijeg se zadržava na vrhovima u razdoblju od prosinca do svibnja, što je idealni preduvjet za zimske sportske radosti.
Od 1930. godine na Orjenu su se održavala skijaška natjecanja, a članovi HPD Orjen redovno su ih posjećivali. Tako je 1938. godine zapisao Đuro Pany u članku za Hrvatski planinar:
Skromni početci skijanja oko žandarske kasarne u Vrbanju prekinuti odvažnim usponima sa skijama na Orjensku Lokvu, razvili su se toliko, da se danas uspon na Orjensku Lokvu smatra redovitom turom za svakog malo otpornijeg početnika.
Društvo je već prvih godina djelovanja napravilo sklonište na Orjenskom sedlu, a kupili su i žandarmerijsku kasarnu na Vrbanju koju su prenamijenili u planinarski dom. Tih 30-ih godina 20. stoljeća turisti su dolazili u Dubrovnik radi zimovanja na Orjenu. Ako bi snijeg potrajao do svibnja ili bi pao ranije ujesen, moglo se u jednom dijelu dana skijati, a u drugom dijelu kupati se u moru.
Tako su ove dvije planine u dubrovačkoj blizini servisirale sve potrebe za čistim planinskim zrakom za one koji nisu imali mogućnosti otputovati dalje. Time su snježna veselja bila dostupna brojnim obiteljima vikendima zimi, a iz Dubrovnika su mnogi vodili svoju djecu na snijeg na Orjen, koji se nalazi svega šezdesetak kilometara od Dubrovnika. Oni drugi, većinom Konavljani, sanjkali su se i penjali po padinama konavoske Sniježnice.
Dubrovačko područje koje je općepoznato po dobrobitima za zdravlje osim ljeta, sunca i mora krije i ljepote zimskih radosti koje najviše uživaju domaći ljudi. Penjanje po lokalnim brdima zimi, osim uživanja u snježnim radostima, nesumnjivo je dobrobit za sve nas, a ako ništa drugo, visinske su to pripreme za nositi se sa svime što život nosi.