Bukovčeve Konavoke

Bukovčeve Konavoke
Konavoka u zimskom ruhu, pariški atelje, pretisak originala, Bénard, Edmond, 1886.
KB-785

Među nekolicinom Bukovčevih likovnih ostvarenja etnografske tematike svoje mjesto su našle i slike s konavoskim motivima. Najčešće je riječ o portretima ili prikazima figura na otvorenom u konavoskoj narodnoj nošnji, kao najočiglednijem indikatoru identiteta konavoskog kraja. Iako malobrojno zastupljena tema unutar Bukovčevog opusa, ipak omogućava praćenje njegovih slikarskih dostignuća i razvoja likovnog jezika. Među prvim poznatim takvim slikama portret je žene u konavoskoj narodnoj nošnji slikan tehnikom ulja na platnu u San Franciscu 1876. godine. Još uvijek nevještom rukom portret je rađen prema fotografiji, a signiran je Bukovčevim talijanskim prezimenom Fagioni.

Nadalje, posvećenim radom i školovanjem u Parizu Bukovac je usavršio zanat, a slikarska dostignuća očita su i na sljedećem prikazu Konavoke na slici pod nazivom “Konavoka u zimskom ruhu” iz 1885. godine. Također je slikana tehnikom ulja na platnu, a danas se nalazi u stalnom postavu Zavičajnog muzeja Konavala. Slika prikazuje mladu Konavoku u svečanoj nošnji, u modrini, s bijelim naštipanim ubručićem na glavi i torbicom u desnoj ruci u opuštenoj pozi naslonjenoj na zid na dnu skalina u đardinu Bukovčeve rodne kuće u Cavtatu.

Bukovčeve Konavoke
Konavoka u zimskom ruhu
ZMK-590

Osim što je modrina zaista modre, a ne crne boje, i široko orukavlje vjerno predočava elemente nošnje 19. stoljeća. Slika je nastala tijekom Bukovčevog dvogodišnjeg pauziranja od Pariza i boravka u Dalmaciji i rodnom kraju, a već je 1886. godine izložena na pariškom Salonu. Tada ga je kritičar “Cribouleta”, koji ga je dobro poznavao iz prethodnih Salona, pohvalio i napisao: Danas ga ponovno nalazimo odraslog i sazrelog za vrijeme dvogodišnjeg boravka u njegovoj domovini, u onom slikovitom kraju oko Dubrovnika, gdje je marljivo radio u prirodi.

Treba spomenuti da je ovaj prikaz mlade Konavoke objavljen i u grafičkoj verziji u uglednoj pariškoj reviji L’art et la Mode 12. prosinca 1885. godine bez ikakvog popratnog teksta, tek s naslovnim podacima, a reprodukciju slike kasnije nalazimo i na razglednicama. Također, francuski fotograf Edmond Bénard 1880-ih je snimao seriju portreta pariških umjetnika u njihovim ateljeima, a među njima snimio je i Vlaha Bukovca oko 1886. godine te na toj fotografiji među mnoštvom slika u Bukovčevom ateljeu vidimo i Konavoku u zimskom ruhu, ali u izraženo širem rakursu. Na drugoj fotografiji, onoj iz praškog ateljea iz 1917. godine ista slika svedena je na format kakvog danas poznajemo, što upućuje na činjenicu da je platno slike u međuvremenu iz nepoznatih razloga skraćeno, odnosno odrezano na današnje dimenzije.

Bukovčeve Konavoke
Studija male Marije za Konavočicu stropa dubrovačkog kazališta
KB-896

Nadalje, prikazima Konavoki Bukovac se nešto više posvetio tijekom svoje takozvane cavtatske faze kad je period od 1898. do 1902. godine s obitelji proveo u svojoj rodnoj kući. Kao jedno od istaknutijih i zahtjevnijih djela cavtatskog intermezza ističe se izvedba stropne dekorativne kompozicije kazališta u Dubrovniku alegorijske tematike “Dvostruko krunjenje na nebu i zemlji” dovršenom 1901. godine.

Dok je središnja kompozicija u obliku rozete posvećena nebeskom krunjenju dubrovačkih pjesnika koje kruni božica pjesništva, na drugom dijelu kompozicije u bočnom polju odvija se krunidba narodnog pjesništva na zemlji predstavljenog u liku slijepog guslara. Do njega se nalazi njegova vodilja, to jest prikazan je lik mlade Konavočice u narodnoj nošnji, košulji s vezom i pasovima, s crvenkapom na glavi te sa štapom u ruci. U fundusu Kuće Bukovac čuvaju se brojne skice s idejama za ukrašavanje ovog stropa, a među njima je Studija male Marije iz 1900. godine, Bukovčeve kćeri koja je bila model za Konavočicu stropne kompozicije.

Bukovčeve Konavoke
Vlaho Bukovac: Procesija u Tihi
KB-956

U Cavtatu 1902. godine slobodno nabačenim mrljama živih, intenzivnih boja tehnikom ulja na platnu slika i Procesiju u Tihi, sliku manjeg formata u čijem je drugom planu desno prikazana nediferencirana grupa ljudi, ali su vidljivo obučeni u konavoske narodne nošnje. Razaznaju se muške i ženske nošnje, a među ženskim uočljive su i modrine i bjelače te oglavlja, bijeli ubručići na glavama žena.

Iste godine Bukovac izrađuje i skicu za diplomu cavtatske općine s prikazom Konavoke s malim Konavljaninom i vizurom Cavtata u pozadini, na čijem liku primjećujemo opanke, svakodnevnu i radnu obuću starih Konavoki, kao i dvostruki način podvezivanja glave. Prikazana Konavoka se u istoj pozi, ali u drugačijem ambijentu kasnije tiskala na dopisnicama, a sam prikaz upućuje na postojanje slike – originala koji se reproducirao u vremenu pomodnosti tiskanja folklornog i etnografskog vizualnog sadržaja na serijama razglednica. Također, 1909. godine u umjetničkom prilogu Prosvjete izlazi Bukovčeva ilustracija Trg u Dubrovniku na kojem je prikazana grupa Konavoka u narodnoj nošnji kao realan prikaz ondašnjeg života koji je uključivao redovnu prodaju svojih proizvoda na placi u Gradu uz obavezno druženje i ćakulu. Na razglednicama je zabilježen i Bukovčev prikaz Konavoke u nošnji iz praškog perioda za vrijeme rada u polju. I dok je Konavoka s kosjerićem i balom u rukama prikazana frontalno u prvom planu, u pozadini vidimo dvojicu Konavljana i jednu Konavoku pri samom radu.

Bukovčeve Konavoke
Vlaho Bukovac: Konavoke
KB-510

Pred kraj svog života, 1919. godine,  Bukovac izrađuje  sliku malih formata rađenu temperom na papiru s prikazom dvije Konavoke, a čiji likovni izraz odražava njegove tadašnje povremene oscilacije u kvaliteti radova uzrokovane nemogućnošću povratka u rodni Cavtat. Ipak pri svom zadnjem posjetu Cavtatu, 1920. godine izrađuje skicu Konavoski tkalci u tehnici ulje na kartonu, gdje širokim i pastoznim namazima prikazuje žanr scenu čiji su akteri i Konavoke. Slika je pravo osvježenje njegovog praškog opusa, izraženo ponajprije vitalnošću i lakoćom poteza, pri čemu se Bukovac prema motivu odnosi potpuno slobodno. Bilo da Konavoke prikazuje akademski ili realistično u duhu plenerizma i impresionizma, kao portrete, žanr scene ili alegorijske prikaze, ove slike osim umjetničke vrijednosti sadrže i neospornu dokumentarističku, etnografsku vrijednost značajnu ponajviše za rodni kraj.