Piši, piši moje grke misli, iako su ti čudne, iako ti se činu smetene

Ivo Vojnović, KB-1104_187

Ivo Vojnović najznačajniji je naš pisac moderne, začetnik hrvatske moderne drame, gotovo generacija Vlaha Bukovca, za kojeg se u povijesti umjetnosti uvriježila sintagma otac hrvatske moderne. Uzburkan i nimalo uobičajen životni put prošli su obojica.

Vojnović je rođen u Dubrovniku 1857. godine, dvije godine nakon Bukovca. Školovao se u Dubrovniku i Splitu, a studij prava završio je u Zagrebu. Jedno vrijeme bio je sudski i upravni činovnik te je službovao diljem banske Hrvatske i Dalmacije dok nije otpušten s posla. Vrativši se u Zagreb primljen je za dramaturga u Hrvatskom narodnom kazalištu gdje radi do 1911. godine, a nakon toga se profesionalno bavi književnošću. Godine 1914. austrougarska vlast ga je optužila za veleizdaju te biva uhvaćen i zatvoren.

Često je putovao, što prateći književne uzore, što prateći premijere svojih drama. Osim Italije, Francuske, Mađarske i Srbije često je odlazio i u Češku, točnije u Prag, gdje su igrale gotovo sve njegove drame. Naravno da je prilikom tih putovanja posjećivao i Vlaha Bukovca koji je u to vrijeme bio profesor na praškoj Akademiji. Razmjenjivali su pisma i dopisnice, a Vojnović je, kad god bi se našao u Pragu, rado obilazio i Bukovčevu obitelj.

Vlaho Bukovac, Portret Iva Vojnovića, Prag, 1918.

Bukovac je 1918. godine portretirao Vojnovića u Pragu. Bio je to prijateljski poklon s posvetom Dragomu Ivu Vojnoviću, Vlaho Bukovac. Portretira pisca sa šeširom na glavi, lica obasjana sunčevim svjetlom. Poprsje smješta ispred mrljaste, neodređene pozadine, nalik jesenjem lišću u zelenom i smeđem koloritu. Bukovac sliku gradi izrazito linearnim potezima. Portret karakterizira intimni i prijateljski ugođaj, promatraču je jasno da osoba na slici nije neki suzdržani naručitelj svoje reprezentativne slike. Tom prilikom snimljen je i kratki dokumentarni film. Od filma, koji se čuva u kinoteci Filmskog udruženja u Pragu, u Kući Bukovac pohranjeno je tek 6 fragmenata na kojima se vide Bukovac i Vojnović u prijateljskom rukovanju te Bukovac snimljen s leđa dok portretira pisca.

Fragmenti filma KB-633

Iste te godine Ivo Vojnović napisao je predgovor za Bukovčevu autobiografiju Moj život i bio je upoznat sa slikarevim nezadovoljstvom redakturom i uređivačkom politikom Boža Lovrića, koji je donio znatne izmjene u Vlahov neposredni govor.

Vojnović je tada zapisao: … Ah! Krasne li priče! … Još! – Još! … Eto, – Vi ne biste vjerovali! – te sam iste riječi izustio malo prije samome sebi, kad sam progutao, – jest, ad litteram progutao! – Moj život našega slavnoga slikara Vlaha Bukovca. Ali u čemu je uživanje starog djeteta, kao što sam ja, još dublje i ljepše bilo, – to je u riječima, koje ti je ova knjiga, s ozbiljnošću iskustva i s ubjegjenjem osjećaja, na koncu šaptala: – ‘a ova je priča ipak istinita!’ Jest! – To je ta knjiga! To je to djelo! Djelo srca i volje jednoga velikoga umjetnika, – našega najvećeg slikara! – koji htjede ostaviti porodici, a time i rodu svome, jedinstveni primjer: – kako mora svak biti neslomljiv u oživotvorenju svojih ideala.

KB-350_1

Te 1918. godine Vojnović šalje dopisnicu Bukovcu iz Bolnice sestara milosrdnica iz Zagreba, gdje je često boravio nakon što je teško obolio prilikom boravka u zatvoru. Ovdje dosadno!, žali se tada prijatelju. Ivo Vojnović umro je 30. kolovoza, 1929. godine u Beogradu, a pokopan je u Dubrovniku, na Mihajlu, u pratnji velikog broja građana te svih vojnih i civilnih vlasti.