Štir, Amaranth

Amaranth je bio sin kralja Abosa na otoku Eubeji. Bio je vješti lovac koji se rugao bogu Posjedonu da je lov u moru podređen i beznačajan u odnosu na lov na zemlji. Ljutiti Posejdon samo je poslao val sa svom svojom snagom da mladog samouvjerenog lovca spere u more i utopi. Artemida, boginja lova koja ga je voljela i s kojom je lovio, Amarantha je tada pretvorila u cvijet koji ne vene, svoju svetu biljku.

Pod nazivom Amaranth danas stoji cijeli rod s brojnim vrstama istoimene porodice Amaranthaceae ili ti ga štirovki. Nama je štir jedan od najupornijih i najčešćih korova naših vrtova i općenito ratarskih kultura. U Dalmaciji je zabilježen kao korov na poljima još u 19. stoljeću. Štirova ima veliki broj vrsta, brojni su samonikli, a neki i uzgajani. Kod nas najčešći vrtni korov, odnosno samonikli štir, latinskog naziva Amaranthus retroflexus, kod nas poznat još kao oštrodlakavi šćir.

Mnoge se vrste roda Amarantha javljaju u obliku korova, neki se uzgajaju za proizvodnju žitarice, a neki za cvijeće. Potječu iz Južne Amerike gdje su zrno i listovi bili osnovna hrana drevnih Asteka. Astecima je ova žitarica bila sve, i svagdašnji kruh i sredstvo u ritualnim obredima kao hrana bogovima. Kršćani koji su osvojili Južnu Ameriku domoradočkom su stanovništvu zabranili uzgoj i tako ih iscrpljivali od gladi. Razlog zabrane je upravo ritualna upotreba za koju se koristila i ljudska krv, što je bilo neprihvatljivo došljacima, ili je bilo dovoljno neprihvatljivo svima ostalima da provedu izgladnjivanje stanovništva. Istinu ćemo teško doznati, a nepravdu nećemo ispraviti. U svakom slučaju, štir ili amaranth je prema nekim postojećim znanstvenim prinosima najstarija uzgajana zelen i žito za jelo.

Amaranth nam je danas poznat kao pseudožitarica, hrana budućnosti ili superhrana. Pripada vrstama koje su kultivirane ratarske kulture, uvozi se i sve više koristi među poklonicima zdrave hrane kao bezgluteinska žitarica. Takvu dobivamo u zrnu, ne poznavajući joj biljni oblik. Ovaj naš samonikli amaranth, vrtni korov, također daje žito, crne sjemenke koje su jestive. Premda su sitne, sjemenki po biljki bude na tisuće, odakle i njena pokrivnost kao upornog korova. One se razvijaju u klasu na vrhu biljke i lako se opahaju, iliti ga otresu. Dalje se melju ili koriste u zrnu za pripremu jela, kruha i svega ostaloga. Mogu se jednostavno dodavati pri kuhanju drugih žitarica jer pojačavaju okus.

Današnja upotreba štira u nas je najčešće za kompostiranje i zelenu gnjojidbu premda je bila znatno veća u prošlosti. Jestivi i vrlo ukusni mladi listovi štira bili su dostupna zelen koja je hranila i kad su ostale glavočike izgubile lišće i otišle u plod. Tako je ta samonikla zelen bila hrana ljeti, kad su drugi nejestivi. Lišće štira najbolje se koristi kuhano 15 do 20 minuta ili štufano. Listovi su puni vitamina C, beta-karotena, niacina, riboflavina, a od minerala kalcija, kalija i željeza. Ako je biljka prerasla, uvijek se mogu naći manji, novi listići koji rastu iz pazušca. Ukusni su s jajima, baš kao čevčeg ili šparoge. Može ih se spravljati i na salatu kad su posve mladi, dobri su na rizot, baš kao i ostale zeleni koje koristimo samonikle, samo ovu krasi ugodan okus koji nema tipičnu gorčinu proljetnih jestivih biljaka.

Štir je jednogodišnja biljka pa svake godine iznova podiže svoje nasade. Korijen je dubok, crvenkaste boje, a stabljika ravna, debela, dlakava i razgranata. Naraste do metra visine. Po granama stabljike razvijaju se naizmjenični listovi, ovalni, dugi i pri vrhu šiljasti, a sjede na centimetar dugim dlakavim peteljkama. Cvjetovi se u obliku klasa razvijaju na vrhu grane, a najveći na vrhu same stabljike. Manji cvjetovi se razvijaju i u pazušcima listova. Iz cvjetova se razvija plod u obliku oraščića s crnom sjajnom sjemenkom. Održivost ove biljke u kasnom je klijanju koje se odvija nakon što prezimi, kad krene toplo vrijeme, kao i u mogućnosti preživljavanja sjemena i do 40 godina. Tako kad se stvore uvjeti, pojavi se gdje je potrebna.

Od kultiviranih vrsta brojne su i one cvjetne koje se gaju po vrtovima za ukras. Tamnocrveni klas amarantha jedan je od simbola besmrtnosti još od stare Grčke. Na grčkom za većinu tumačenja znači onaj koji ne izumire, zbog njegove boje koja ostaje i kad se cvijet osuši. Kao takav opisivan je u brojnim metaforičkim prikazima besmrtnosti u pjesničkim razgovorima među biljkama, zahvaljujući Ezopu i njegovim basnama, a naravno i Artemidi koja ga je voljela.