Trice

Pučki kalendar koji se bazira na poljodjeljskim i gospodarskim poslovima na otvorenom, rezultat je pomnog praćenja godišnjih vremenskih prilika i pojava. Suživot s prirodom i ovisnost o tijeku prirodnih mijena određivala je ritam svakodnevnice u čemu se očituje vezanost tradicijskog kalendara za agrarnu godinu. Takav kalendar je živopisan, zorno ilustrira povezanost čovjeka s prirodom, njegove interese, rad, dobrobiti, ali i pokoravanja većoj sili. S druge strane, u njemu je duboko utkan i religijski identitet zajednice, koji nalazi veće i manje cjeline i pojedinačne datume obilježene određenim tradicijama. U njemu se jasno razlikuju neradni praznički dani od seoske radne svakodnevnice.

Život tradicijskih Konavljana tekao je u izmjenjivanju radne svakodnevnice, svečanih obiteljskih prigoda i blagdana cijele seoske zajednice. Veći dio ljetnog i jesenskog perioda je oskudan što se tiče blagdanskih zbivanja za razliku od zimskog perioda koji prvenstveno karakterizira bogati skup običaja oko Božića i Nove godine.

Ljeto i jesen teku u pojačanom ritmu radnih obaveza i radne svakodnevnice, a pripreme za središnji vjerski i tradicijski blagdan koji obuhvaća niz svetkovina i uz njih vezanih običaja, obreda, vjerovanja, naziru se već u tom periodu. Prvenstveno se to odnosi na hranu i piće odnosno pripremu, uzgoj i pohranu osnovnih poljoprivrednih proizvoda koji su tradicijski dio blagdanske trpeze ili neizostavni dio određenih blagdanskih običaja, a poznati su nam i iz specifičnog odbrojavanja vremena do Božića. Naime, počevši od blagdana Velike Gospe 15. kolovoza počinje odbrojavanje vremena i to na jedan specifičan način: u tricama.

Trice su vremenski period od tri tjedna koji počinje i završava s nekim od svetačkih dana te služe i kao i orijentir za izvedbu određenih poljoprivrednih radova, kako bi za Božić sve bilo spremno. Period odbrojavanja sveukupno čini šest trica, a prva tri tjedna su od Velike Gospe do Male Gospe kad se sadi kupus i repa, a najbolje od uroda će se ostaviti za Božić, za tradicionalno božićno jelo, zelenu menestru. Uz ovaj period veže se i poznata izreka „Velika Gospa velika glava, Mala Gospa mala glava“, a odnosi se na veličinu glave kupusa koja ovisi o tome kad je posađena, bliže jednoj ili drugoj Gospi. Od Male Gospe do Mijov dana trga se loza čijim će se vinom nazdravljati i blagoslivljati badnjak te moštom učiniti tradicionalna slastica mantala koja Božić čini slađim. Od Mijov dana do Lučin dana posijat će se svo žito, a od Lučin dana do Mratinj dana posadit će se sočiva, bob i bobica koja su se u neparnim brojevima zrnaca kuhala na Varin dan predviđaju urod sljedeće godine ovisno s koje strane će vara provrit. Od Mratinj dana do Nikoj dana gledat će se završit sa sakupljanjem maslina i preradom u zeleno zlato kojim se svako blagdansko jelo pozlatilo. Od Nikoj dana do Božića je vrijeme klanja i spravljanja mesa za cijelu godinu: bedre, kobasice, kaštradine, glave od čega će opet najbolje završit na trpezi o festama Božića, od kuhanog do pečenog. Uzrečica Nikoj Prikoj zorno ocrtava ovaj posljednji trotjedni period. Najprije su se klali bravi, pa svinje, a zadnju svinju koju su klali uoči Badnjeg dana zvali su prigodno božica.

Tradicijski način života je imao mnoge posebnosti i radosti, a jedna od njih se zasigurno očituje i u ovom posebnom polugodišnjem navještenju najveselijeg blagdana. Iako je razdioba vremena između svagdana i blagdana u životu težaka bila najvažnija, s druge strane je očito koliko su blagdansko i svakodnevno služili jedno drugome, nadopunjavajući se i ciklički se izmjenjujući, u ritmu bila zemlje.