Što je umjetnost? Što umjetničko remek-djelo čini jedinstvenim i neponovljivim? Danas, iz pozicije promatrača velikih promjena na likovnoj sceni, teško je odgovoriti na takva pitanja. Definicija umjetnosti varljiva je i promjenjiva kategorija. Mnogi kojima je suvremena umjetnost odbojna i koji prema njoj osjećaju svojevrsni otpor, misle da imaju predodžbu o tome što to umjetnost jest, a što nije. Svakako, složit ćemo se, postoje neka umjetnička djela poznata većini stanovnika zemaljske kugle čija se umjetnička svojstva ne dovode u pitanje. Umjetnička djela koja doživljavamo kao neupitnu univerzalnu vrijednost. Jedno od takvih djela je i Leonardova Mona Lisa.
Arci i arci papira ispisani su o okolnostima nastanka portreta Firentinke Lise del Giocondo. O tome je li to uopće Lisa del Giocondo, o misterioznom pejzažu u drugom planu slike, o tajanstvenom smiješku na licu Mona Lise, o položaju njenih ruku, o tretmanu kose, o kemijskom sastavu boja, o drvenoj ploči na kojoj je naslikana… Pretpostavlja se da je slika bila nedovršena sve do Leonardovog odlaska u Francusku 1517. godine na poziv kralja Françoisa I. Kralj je sliku izložio u svojoj palači u Fontainebleau gdje je visila desetljećima. Slika je bila zanimljiva i Louisu XIV. te biva premještena u Versailles, a Napoleon je smješta ravno u svoju sobu.
Od 1815. godine slika je našla svoje utočište u Louvreu, a ima i vlastiti poštanski sandučić u koji stižu mnogobrojna pisma obožavatelja.
Mona Lisa ikona je svih povijesnih razdoblja, ali mega popularnost zahvaljuje događaju iz 1911. godine. Naime, u ponedjeljak, vjerojatno u večernjim satima, 21. kolovoza 1911. godine, Talijani Vicenzo Peruggia i dva pomagača, braća Lancelotti, išetali su iz Louvrea u pratnji Mona Lise. Jednostavno su ukrali sliku. Sljedećeg jutra, umjetnik Louis Béroud, koji je radio na kopiji slike jer je bilo uobičajeno da slikari vježbaju kopirajući stare majstore u muzeju, primijetio je da slike nema. Pomislivši da je iznesena na terasu radi fotografiranja na dnevnom svjetlu, nitko nije bio pretjerano zabrinut, sve dok se nije uspostavilo da slike uistinu nema. Zanimljivo je da je par mjeseci ranije muzej zaprimio anonimnu dojavu da će Mona Lisa biti uništena. Odlučili su se tada na sliku postaviti zaštitno staklo. Majstor koji ga je instalirao bio je Vicenzo Peruggia. Još zanimljivije je što su se među osumnjičenicima za krađu slike našli Guillaume Apollinaire i Pablo Picasso.
Peruggia se nakon nešto više od dvije godine odlučio sliku prodati u Firenzi, kojom prilikom je i uhvaćen, a pravdao se da je samo htio vratiti remek-djelo kući. Dio javnosti bio je za to da slika ostane u Italiji dok za vladu nije bilo upitno kako se mora vratiti u Louvre. Osim ove krađe stoljeća, Mona Lisa je bila na meti raznih zaljubljenika u umjetnost. Godine 1956. preživjela je čak dva napada, jedan kiselinom, kad je oštećen donji dio slike, a drugi kamenom, kad je razbijeno zaštitno staklo i oštećen manji fragment. Bilo je i pokušaja zasprejavanja crnom bojom, ali i zalijevanja slike kavom.
Danas se slika nalazi izdvojena na zidu i visi na značajnoj udaljenosti od ogromnog broja posjetitelja koji se naguravaju ne bi li što bolje snimili trenutak kad su se našli u blizini slike jer sliku teško da mogu pogledati kako treba.