Samonikle biljke Konavala nisu samo korištene za potrebe ljudi, nego su bile važne i za prehranu i zdravlje životinja. Na prosječnoj konavoskoj livadi nalaze se stotine različitih biljnih vrsta koje svojim sastavom čine životinjsku hranu cjelovitom. Dobrom, raznolikom i kvalitetnom sijenu gotovo da i nije potrebna nikakva dopuna. Sijeno je bilo bitna namirnica svakog konavoskog kućanstva koje je imalo životinje, trebalo je prikupiti dovoljne količine sijena za zimu kada je ispaša oskudna zato što tada trave nema.
Organizirani i samodostatni život na konavoskom gospodarstvu zahtijevao je jasnu podjelu parcela na vinograde, oranice, voćnjake, šume, pašnjake i ledine. Pašnjaci se uglavnom nisu kosili jer se radilo o kamenjaru s niskim raslinjem na koji se vodila stoka cijele godine. U vinogradima, oranicama i voćnjacima redovno se grunilo, kopalo, tašulalo i prašilo pa ni tamo nije bilo trave za stoku. Zato su Konavljani brižno pazili na svoje ledine, a naročito oni koji su imali manje zemlje. Njima je svaka ledina bila važna za prehraniti stoku. Kazivači se prisjećaju kako su, kada su umjetna gnojiva postala dostupna, redovno ledine gnojili travarom, a prije umjetnih gnojiva samo bi stoka na ljeto i na jesen zagnojila ledinu jer je nakon košnje dolazila pasti što je ostalo.
Kada bi livada procvjetala u svojoj raskoši, a kiša ne bi padala barem setemanu dana, tako da se more śestit guzicom na zemlju, prikupljanje sijena moglo je početi. To bi uglavnom bilo krajem svibnja ili početkom lipnja jer je tad trava najviša i biljke su u punom cvatu, ali se još nisu zaśemenile pa su svi sokovi još uvijek u biljci.
U to vrijeme bi se i kosci iz Vlaške skalali u Konavle i čekali s kosama ispred crkve da se domaćini s njima pogode. Košnju bi trebalo obaviti u nekoliko dana, pa je bila potreba za većom radnom snagom. Neki bi već dogodine izravno dolazili u domaćina doma. Iako su oni znali kositi u istoj sezoni i kod više domaćina, prema kazivačima kosci bi ostali setemanu dana i pošli doma kosit jer u Vlaškom trava kasnije dozrijeva za košnju.
Kosu bi se otkovalo noć prije košnje i dobro naoštrilo belegijom. Kako je kosa morala bit oštra, tako bi težak u baštinu nosio mali nakovanj, korać, belegiju i rog s vodom pa bi ponavljao proces otkivanja po potrebi. Kosit se išlo zorom ranom, dok je trava puna rose jer bi kosa lakše klizila. Dobar kosac pokosio bi travu gotovo do zemlje i pravilno slagao otkos.
Koliko je dobar kosac bio cijenjen govori i to da je imao veću dnevnicu od običnog težaka. Stariji kazivači govore kako s kosom treba radit ko s lapisom, ako je dovojno oštra kosit će, a tko lupa kosom daleko mu kuća. Nakon što bi se trava pokosila, idućih nekoliko dana trebalo ju je svakodnevno prebacat, odnosno okretati na drugu stranu da se sasuši, nakon čega bi se prenosila doma. U stara vremena prenosilo se na konju ili tovaru, a u novije se nabaca u prikolice ili kamione.
Najčešće bi se blizu pojate podigao ostožijer, odnosno ravna greda od nekih 6 metara koja je često bila od čempresa, ali mogla je biti i od duba ili nekog drugog stabla. Na dno ostožijera u krug bi se nabacilo pruća ili šume na koje se slagalo i zbijalo sijeno, a služilo je da odvoji sijeno od vlažnoga tla. Jedan bi član obitelji bio na ostožijeru i dok su drugi nabacali vilama, on bi uplito i zbijo sijeno. Kazivači govore kako se sijeno redovno solilo jer bi bilo ukusnije živini za izjest, a ujedno se konzerviralo i očuvalo od kvarenja.
Kada bi se ostožijer napunio, na vrh bi se stavio pot ili neka broka da ne upadne kiša. U starija vremena sijeno se prekrivalo dugačkim biljkama širokoga lista koje bi se zbile i na taj način je voda otjecala niz njih, a sve bi se prekrilo starom dekom ili fersatom koju je trebalo zategnut s četiri strane konopom i kamenjem. Od popularizacije najlona sve se češće preko stoga prebaci najlonska cerada koja se zategne konopom i kamenjem.
Sijeno se zbijalo i u pojate, ali bi se ostavljalo mjesta za slamu. Tipična konavoska pojata kameni je gospodarski kompleks ispred koje se nalazilo gumno. S gumna se ulazilo u gornji dio pojate gdje se slagalo sijeno i slama. U donjem dijelu stajala bi životinja, a ispred donjeg ulaza često bi bio oborak.
Kazivači se prisjećaju kako su se ko djeca valjali po sijenu u pojati da bi se ono bolje zbilo, a kad bi se napunila pojata slagali su se stogovi oko ostožijera. Kada bi paša zamrla krajem jeseni jer trave više nije bilo, a sijeno iz pojate se potrošilo, trebalo je načeti stog. Prema kazivanjima dobro se pazilo kako i s koje strane se načimje stog, jer se prvo načimjo sa zaštićene strane, oklen neće padat kiša. Kada bi učinilo brijeme onda bi se stog razvalio i sijeno se spremalo u pojatu, a ostožijer bi čeko iduću sezonu košenja.
Kosce su u drugoj polovici 20. stoljeća počele zamjenjivati balirke. Prva balirka nabavljena je za potrebe Agruma, a kasnije su ih nabavljali i privatnici. Prava revolucija u košnji, transportu i skladištenju sijena dogodila se tako tek u poslijeratnom razdoblju kada su domaćinstva za privatne potrebe počela kupovati kosilice, sakupljače i balirke. Nakon što se trava pokosi kosilicom, sakupljačem se skuplja u redove, takozvane otkose ili gredice. Zatim balirka prolazi kroz te otkose te sijeno sjecka, vezuje i škvadrava, ostavljajući za sobom bale. Balirat se počinje najranije u 10 ili 11 sati jer ako se izbalira rosno sijeno, ono će se od vlage pokvariti.
O čuđenju starijih na novu tehnologiju koja je unaprijedila i olakšala poslove oko sijena svjedoči i anegdota iz Popovića: Mislim da je bilo ljeto 2002., tad smo neđe mi bili kupili prvu balirku. I radim ja najprije sakupjačem u Smišjana iza kuća, gleda me Nike Mala. Taman zakačio balirku i počeo balirat, evo Nike Male u konavoskoj robi, nosi kafu i kekse: Denu Antune ugasi mašinu, počini. Gleda one bale, vidi da su vezane plavim špagom pa kaže: Zovi i tega čoeka što ti ovo veživa, ima i za nj. Kad sam joj reko da nema nikoga nego da mašina sama veživa, Nike se rasplakala, nije mogla vjerovat.