Augustin i Marija Fagioni – uspomene na roditelje Vlaha Bukovca

Vlaho Bukovac, 1876. (majka Vlaha Bukovca, naslikana prema fotografiji u San Franciscu)

Godine 2012. Ujedinjeni narodi progasili su 1. lipanj Međunarodnim danom roditelja navodeći kako je cilj obilježavanja toga dana podsjetiti na ulogu roditelja u odgoju i zaštiti djece te na njihovu nesebičnu predanost i požrtvovnost. Tim povodom prisjetit ćemo se Augustina i Marije Fagioni, roditelja slikara Vlaha Bukovca koji su bili važan dio njegovog životnog, ali i profesionalnog puta.

Augustin Fagioni rodio se u Cavtatu 1821. godine kao četvrti sin Giuseppea i Ane Fagioni. Kao mladić je izučio postolarski zanat, a jedno vrijeme je zarađivao i kao kamarijer na parobrodu, ukrcavši se na brod u Carigradu kao što će to, nekoliko desetljeća kasnije, učiniti i sin Vlaho. Po povratku u Cavtat vratio se postolarskom zanatu i tako zarađivao svoj kruh. Uskoro je upoznao i oženio 1852. godine Cavtajku Mariju Perić, kćer Vlaha i Ane rođ. Vodopić. Imali su osmero djece, četvero ih je preminulo još u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu, dok su Josip (Jozo) Fagioni, Vlaho Bukovac, Ane Račić i Đorđe Lesić doživjeli duboku starost.

Vlaho Bukovac, Otac u naslonjaču, 1877.

Brojnu obitelj trebalo je prehraniti. Vlaho u svom autobiografskom romanu zapisuje sjećanja iz djetinjstva kada su u potkrovlju kuće u Cavtatu Marija i Augustin marljivo radili do kasno u noć, uz slabu svjetlost lukjernara jer je ulje za njega bilo skupo. Dok je Augustin izrađivao i popravljao obuću, Marija je tkala: Ona me uze u skut, a ja se naslonih uz motovilo razboja i stadoh gledati kako pasarin brzo trči s jedne strane na drugu stranu. Teret na skutu nije anđeoskoj ženi smetao da i dalje radi. (…) Moja majka je na razboju tkala opregljače za Konavoke, a radila je inače, koliko je mogla, da svome drugu olakša brigu oko obitelji. (…) Mojoj mami su Konavoke sveđ govorile: „Vaše zlatne ruke“, a ja sam se sveđ čudio zašto to govore, kad ja nikad na majčinim rukama nisam vidio zlata.

Vlaho Bukovac, Portret majke, 1883.


Težački život nagnao je Augustina da potraži dodatan izvor zarade pa je krenuo s uzgojem dudova svilca. Iznajmio je kuću koju je ispunio ljestvama i na njima uzgajao dudov svilac. Dio je uzgajao i u špilji Šipun gdje bi nekada prenoćio čuvajući bubice, a sin Vlaho pravio bi mu društvo i pomagao.

Vlaho Bukovac, Portret oca, 1883.

Kada je Vlahu bilo 6 godina, došlo je vrijeme da krene u školu. Iz tog vremena Vlaho pamti i odgojne metode za kažnjavanje nemara ili neposluha u školi. Otac, ili kako ga je Vlaho nazivao ćaće, uskratio bi mu obrok ili ga išibao maslinovim prutom. S 11 godina Vlaho je s dundom Franom otišao u Ameriku, što je njegovoj majci posebno teško palo. Tugu majke koja se oprašta od sina koji kreće u svijet Vlaho je i u starosti pamtio: I sad još vidim moju milu majku, kako gorko uzdiše; a kad se okrenula da mi posljednji pozdrav dobaci, ona njezina riječ: „Dušo moja“ duboko mi se u srce usjekla. Kad se te riječi spomenem, i danas mi suze naviru na oči. Također  je majku pamtio kao vrlo lijepu ženu: Sjećam se da je moja majka bila vrlo lijepa. Bile su onda u modi krinoline, pa je sva naokolo bila u falbama, a ogrnuta nekim indijskim šalom raznovrsne boje od fine vunice.

Vlaho Bukovac, Portret oca, 1885.

Kada se Vlaho vratio iz Amerike, iz popravilišta za djecu gdje je nezasluženo bio, ćaće je bio pomalo razočaran što njegov sin u toj obećanoj zemlji nije postigao više. Kada je Vlaho po drugi put odlučio okušati sreću u svijetu, ovaj put navegavajući, Augustin je podržao njegovu odluku i dao ga u školu Antuna Casilarija. Nakon povratka i teške ozljede koja ga je na plovidbi snašla, vratio se u rodnu kuću koju je Augustin nadogradio. Vlaho je tada odlučio ukrasiti kuću oslicima, čime je oca jako obradovao. Unatoč povremenim nesuglasicama, Vlaho za oca bilježi kako je bio obdaren razumom i neizmjerno dobrim srcem.

Vlaho Bukovac, Portret oca, 1885.
na dnu slike zapisano: Bukovac à son Pére

Zbog školovanja i napredovanja u karijeri, Vlaho Bukovac sve je rjeđe boravio u Cavtatu kod svojih roditelja. U rijetkim trenucima, kada bi ih posjetio, donosio je fotografije svojih djela kako bi im pokazao što je tuđini stvorio. Povodom gradnje svoga atelijera u Zagrebu 1897. godine, Vlaho je naslikao portret oca u naslonjaču s posvetom i upisao: Svoje prvo djelo u vlastitom ateljeru posvećujem svom roditelju. U razdoblju od 1876. do 1907. godine nastalo je ukupno osam portreta Augustina Fagionija te četiri portreta Marije Fagioni.

Vlaho Bukovac, Očev portret II, oko 1900.

Smrt oca 1901. godine Vlaha je teško pogodila. Naslikao ga je tada na odru te upisao na sliku: Mili i dobri moj ćaće u 80-oj godini, Vlaho Bukovac, Cavtat, 24 junija 1901. Nedugo zatim, 1904. godine, Vlaha i braću pogodila je i smrt majke. Koliko su te godine bile teške može se zaključiti iz podatka da je Vlaho te 1905. godine vrlo malo slikao, a uskoro mu je oslabilo i zdravlje.

Vlaho Bukovac, Moj ćaće, Cavtat, 1901.
u kutu zapisano: Mili i dobri moj ćaće u 80toj godini, Vlaho Bukovac, Cavtat, 24 junija 1901

Kao trajna uspomena na roditelje Augustina i Mariju Fagioni, Vlaho Bukovac ostavio je njihove portrete te uspomene zapisane u autobiografskom romanu Moj život. Njegova intimna ispovijest ujedno je i svjedočanstvo o roditeljstvu u okolnostima života u Cavtatu u 19. stoljeću, o žrtvi, marljivosti, odricanju i brizi za budućnost potomstva koje sreću i prosperitet traži diljem svijeta, a uvijek se rado vraća roditeljskoj kući i zagrljaju majke na pragu korte.


Citati preuzeti iz autobiografije Vlaha Bukovca: Moj život
(2008., prir. i ur. Darko Sagrak, III. izmijenjeno izd., Darko Sagrak. Zagreb.)