Promatranjem prirode i bliskog nam okruženja otkrivamo neiscrpan broj raznih biljnih i životinjskih vrsta te pojava koje na razne načine oplemenjuju i nadopunjuju naše živote, a od svekolike su nam koristi. Informacije i znanja o njima prenosila su se stoljećima, a mi smo bili na rubu da ih zanemarimo ili zaboravimo. Upravo nas je jedna obična biljka, nikla kao korov u vrtu Kuće Bukovac, podsjetila kako i naoko male i neprimjetne stvari nose veliku dobrobit, ako se njima znamo održivo koristiti. Ta biljka je dimnjača, latinskog naziva Fumaria officinalis.
Kada bismo morali zamisliti i nacrtati biljku koja nosi ime dimnjača, a da nekim slučajem ne znamo kako ona izgleda, vjerojatno bi rezultat bio garavi, neugledni grm iz kojeg izbija sivkasti dim. Potvrdu takve slike donio bi nam i njen engleski naziv earth smoke ili zemaljski dim. Naravno, priroda nas uvijek iznenadi, pa tako i izgledom ove, zapravo nježne biljke, koja ima razgranate stabljike s perasto razdijeljenim listovima na čijim su vrhovima grozdasto skupljeni ružičasti cvjetovi. Listići su sivkasto zeleni, a cvjetovi gradiraju od blijedo ružičaste na dnu grozda do intenzivne ružičaste boje na vrhu.
Svoje ime, osim magličastoj pojavnosti, duguje i jednom naročitom svojstvu koje još u 1. stoljeću opisuju, u ovim našim crticama često spominjani Pedanius Dioscorides i Plinije Stariji. Naime, kažu oni, ako želimo dojam očiju punih suza, oči se malo natrljaju sokom ove biljke, a rezultat će biti takav kao da smo neko vrijeme proveli u vrlo zadimljenoj prostoriji te da su nam oči iziritirane dimom.
Formalno, biljka je prvi put taksonomski opisana 1753. godine u sveobuhvatnom biljnom leksikonu Species Plantarum švedskog botaničara i liječnika Carla von Linnéa.
Riječ je o jednogodišnjoj zeljastoj biljci iz porodice makova (Papaveraceae) koja u prosjeku naraste do 40 centimetara. Samoniklo raste na zapuštenim i neobrađenim prostorima, ali je nalazimo i kao korov u vrtovima i na obrađenom zemljištu. Najbolje uspijeva na osunčanom, pjeskovitom i blago ilovastom tlu. Karakteristična je po gorkasto-slanom okusu. Spada među vrlo ljekovite biljke, ali kao i većina njih, ima i svoju mračnu stranu. Ne bi je smjele uzimati osobe koje imaju akutne probleme sa želucem, jetrom i žuči. Kaže se da dimnjača čisti organizam i krv. Zanimljivo je da ako se uzima osam dana dolazi do umnažanja eritrocita, crvenih krvnih stanica, a ako se uzima dulje, efekt je obratan, kao da smo izgubili veliku količinu krvi. Koristi se i kod poremećaja metabolizma, katara, bolesti želuca, hemeroida, šećerne bolesti, izaziva pojačano mokrenje, a najpoznatija joj je primjena u liječenju problema s kožom (osipi, lišajevi, psorijaza). Vjerojatno otud i narodna izreka: tko pije čaj od dimnjače, bit će lijep kao i njezin cvijet.
Pravo je vrijeme za isprobati sve njene ljekovite moći. Bere se nadzemni dio biljke koji je prije konzumiranja potrebno dobro osušiti. Uzima se kao čaj, sok ili sirup.
Dimnjača s početka priče još uvijek krasi vrt Kuće Bukovac. Posjetite nas, prošetajte po kući i vrtu, sigurno ćete saznati nešto novo o životu Vlaha Bukovca, ali i vidjeti kako izgleda dimnjača i mnogi drugi tipični stanovnici cavtatskih vrtova.
