Škalonja more i đe objetalica mora

Današnja je tema vitka dama koja je prema legendi osvojila grčke mornare svojim slatkastim, a opet ljutim okusom i potaknula ih na rasađivanje diljem svojih kolonija na Mediteranu. Navodno je prvotno stanište škalonje bilo u drevnome gradu Askalonu (danas Aškelon), na južnim obalama današnjeg Izraela, od čega i dolazi latinsko ime ove biljke Allium cepa ascalonicum. Tako je škalonja još u antici ukrašavala vrtove i polja na istočnoj jadranskoj obali.

Zbog križanja s drugim vrstama luka danas imamo više podvrsta škalonje, a one se najviše razlikuju u obliku glavice. Dok su neke podvrste razvile obliju glavicu i nalikuju na luk, dama iz Konavala resi se svojom vitkošću. Mlada škalonja ima zeleno, šuplje i duguljasto lišće kao i njen rođak luk, ali nešto uže i samozatajnije. Premda biolozi tvrde kako škalonja ne isprca i ne cvate, s konavoskom škalonjom to nije slučaj i ona redovno cvate, ali u pravilu se ne razmnožava sjemenom, nego vegetativno, odnosno iz njene uske glavice razvije se još desetak, a katkad i više njenih sestara koje stvaraju prepoznatljiv busen.

Na jesen, kada padne prva kiša, lučice škalonja spremne su za sadnju. Kao i bob, savršena je biljka za kalaše jer nema gotovo nikakvih potreba i doslovno se može potiskat u ledinu. Preporučljivo je ipak posaditi je na dolac okopan ili uzoran na motiku dubine, a po želji se za bolji prinos može dodat malo stajskog gnoja. Zbog toga što stvara busen ne treba je saditi zbijeno pa između lučica treba ostaviti barem 15 cm razmaka. Kada jesenske i zimske kiše natope zemlju, škalonja se razmnoži i izbija iz zemlje.

Baš u vrijeme kada prva žućenica i čevčeg ukrase konavoske ledine, a kuke i šparoge počnu izbijati iz zemlje, javljaju se prve božanje na bobu, kao i mlada blitva. Tada se i škalonja ukrasi duguljastim zelenim lišćem i pokazuje da je spremna za branje. Upravo je spravljanje proljetne verdure nezamislivo bez nekoliko struka škalonje, koja svojom blagom ljutinom upotpuni harmoniju okusa korizmene hrane.

U svibnju škalonja prokula i njeni listovi se počinju sušiti, ali njeno potpuno dozrijevanje očekuje se tek u srpnju ili početkom kolovoza. Već tada ona se može rasadit, a ako nije učinila bus, ostavit u docu za dogodine. Ipak, po pravilu bi je trebalo izvadit i odvojiti onu koju će se konzumirati, a ostatak ponovno zasaditi na jesen. Glavice škalonje koje su ostavljene za konzumaciju, najbolje je stavit u osto i dobit će se odličan prilog za pračju večeru.

Kao što je grad Askalon za vrijeme križarskih ratova odolijevao napadima Saracena, tako je i škalonja otporna na niske temperature, ali i duga sušna razdoblja. Može se posaditi na gotovo bilo kojem terenu, čak i ako je zemlja plitka. Upravo ove karakteristike povezale su je s konavoskim selom Močići. Zbog škrte i plitke zemlje koja se nije navodnjavala, ostali Konavljani brzo su Močićane prozvali škalonjari jer je škalonja bila jedina verdura koja je u izobilju mogla rasti među škripovima močićkih ledina. Kako kažu sami Močićani: đe god u nas udariš motikom pogodit ćeš kamen, zato i kažu sačuvo te Bog močićke objetalice.

Iako se u prošlosti smatrala hranom za siromašne, u posljednje vrijeme njen istančan okus sve se više traži u vrhunskoj gastronomiji. Tome treba pridodati i ekološku proizvodnju ove biljke koju ne treba ni s čim tretirati pa svi koji kupuju mladu škalonju mogu biti sigurni da jedu samo ono što je priroda dala. Kako bismo održali konavosku ljepoticu, treba je rasađivati svaku godinu da bi u proljeće opet krasila naše doce i škripove.