20. svibnja 1873. Levi Strauss i Jacob Davis patentirali su hlače koje su osvojile svijet.
Levi Strauss, njemački Židov koji je stigao pedesetih godina 19. stoljeća u Ameriku, radio je kao trgovac tekstilnih i drugih potrepština. Amerika tog vremena prolazila je kroz snažno razvojno razdoblje temeljeno na resursima ljudske snage gdje je većina muške radne populacije radila kao teški fizički radnici rudari, radnici po prvim tvornicama, brodogradilištima, farmeri, stolari, metalci, brojni obrtnici i osnovna fizička radna snaga. Gradilo se, stvaralo, a snažan razvoj asimilirao je emigrante od svukuda. Žene radnika uglavnom su obavljale kućne poslove, kuhale, odgajale djecu i prale, krpile i popravljale njihovu radnu odjeću. Jedna od njih zatražila je g. Straussa da napravi čvrstu radnu odjeću koja se neće lako parati. Ideja Straussovog klijenta Jacoba Davisa da se stave bakrene zakovice na hlače utjelovila se na radnoj odjeći Levia Straussa čime je započela globalna priča koja nikad nije prestala. Nastale su traperice, hlače koje su nosile uskoro i žene i djeca, i stari i mladi. Ali, Levi Strauss nije otkrio Ameriku, Amerika je otkrila njega. Osim suradnje s Davisom oko zakovice, izgleda da Strauss nije doprinio ničim novim. Izdržljivi keper materijal zvan denim, ponekad jeans ili dungaree, postojao je i prije.
San Francisco
Denim koji se koristi za izradu traperica je keper tkanina. One su čvršći materijali jer se predivo prepliće, a način tkanja je da potka ide preko dvije ili više niti osnove. U svakom redu pomiče se za jednu, pa se stvara dijagonalna struktura s naglašenim tkanjem s lica, a glađim s naličja. Tako se i u našem lokalnom tkanju za nošnje keper koristi za odjeću koja treba biti izdržljiva, kao što su naše pregače, materijali za hlače i modrine. Naš keper tkale su uglavnom cavtatske tkalje.
Osnova denima je od vrlo čvrstog zapredenog nebojanog pamuka, a o kvaliteti potke ovisi tekstura, debljina i ostalo i uglavnom bi bila indigo boje. Hlače su se šivale na način da je vanjska strana hlaća naličje tkanine, pa bi izvana bile plave, a iznutra bijele.
Podrijetlo denima je u Cevennu, domovini europske svile, u gradu Nimesu, pa je tako taj keper nazvan de Nimes. Tamo su ga koristili stočari, a bio je napravljen od mješavine svilene osnove i vunene potke, čvrst i sjajan materijal kakav se koristio i za vojne šatore. Da je Levi Strauss imao pristupačnu svilu, vjerojatno bi traperice bile svilene osnove jer svila je ipak najčvršći materijal.
Kod nas za takav čvrsti ekvivalent tkanja u konavoskoj nošnji postoje konavoske svilene tkanice, pasovi otkani na osnovi od svilenog zapredenog imbrišima, a u potki s vunicom ili svilenom pređom. Čvrste su i tanke, sjajne i neuništive.
Denim od kojih su rađene traperice nije isto što i jeans. Naziv jeans dolazi nam iz Genove. Pod tim nazivom postojala je slična keperna tkanina plave boje koju su nosili u škverima Genove. Naziv jeans američka je izvedenica od engleskog i francuskog naziva za Genovu.
Preteča svih navedenih kepera ipak je u Indiji, gdje je pamuk doma, konkretnije u mjestu Dongri pored Bombaja gdje se proizvodio grubi pamučni materijal od kojeg su se radile hlače s tregerima za radnike, prema čemu su i dobile ime. Dungaree se prvi put spominje u 1613. godini kada se smatrao jeftinom, grubom, debelom, najčešće plavom pamučnom tkaninom koju su tada nosili siromašni radnici, a danas je to naziv za popularne jeans kombinezone. Englezi su tada od tog materijala radili jedra za brodove.
Početkom 17. stoljeća, iz kolonije Indije u Englesku se dopremalo, među ostalim blagom, i tekstil. Indija je poznavala brojne tehnologije prerade i tkanja, a pamuk je bio najtraženiji. Kako je u Engleskoj toga vremena vunena proizvodnja do 1800-ih bila najveći izvor stvaranja bogatstva, tako Englezi nisu prihvaćali opći uvoz pamučnih materijala koji je narušavao njihove ekonomske standarde. Bilježe se napadaji na žene koje su izlazile u pamučnim košuljama i haljinama po gradu, baš kao što danas bilježimo napade na nositeljice životinjskog krzna. Stoga je istočnoindijska kompanija uvela privremene restrikcije lokalnim indijskim proizvodnjama, osim za grubi pamučni kaliko. Taj keper bio je za odijela engleske radničke klase koji je potisnuo dotadašnja vunena radna odijela. Već u 19. stoljeću ekonomska situacija s tekstilom u Europi bila je drugačija, Francuska je monopolizirala svilu, a Engleska pamuk.
I tako je svugdje keper indigo boje bio isključivo grubi materijal za radno odijelo. Konavoska inačica su muške gaće od trliša, a trliš je modri keper koji se kupovao u 20. stoljeću i od njega su se radile muške hlače po kroju od narodne nošnje, a u drugim dijelovima Hrvatske u njihovim krojevima. Materijal ćete danas prepoznati jer je najsličniji onome od kojeg se proizvode radni kombinezoni, kao i kute. Trliš je u Hrvatskoj postao radnički kombinezon, simbol škverskih radnika.
Traperice koje je Levi Strauss patentirao nosili su najvećim dijelom radnici, farmeri, lovci, rudari tadašnje Amerike, a među njima i naši Konavljani. Hrvatsko ime dobile su prema traperima, lovcima na krznaše. Oni su obilježili western filmove koje su gutali svi Europljani sedamdesetih godina. A i čitalo se o njima, Karl May, Zane Gray i ostali čiji su se romani mogli naći i u konavoskim kućama. Tako smo od Indijanaca preuzeli mokasinke i antilop, a od kauboja traperice ili kod nas preciznije determinirano – rebatinke. Taj naziv dolazi od talijanske riječi za zakovicu, tal. rebbio.
Od kad su se pojavile, traperice su obilježile sve društvene pokrete 20. stoljeća. James Dean ih je proslavio u filmu Rebel Without a Cause 1950-ih, a danas su općeprihvaćena nošnja svih generacija.
Za vrijeme Jugoslavije zbog ovih hlača se zanosno gledalo prema pomorcima i rodbini emigrantima u Americi. Zbog njih se švercalo, putovalo u Italiju: po noći u Bari, a preko praznika u Trst. No, to je posve druga priča. Pitam se samo što bi gospođa iz prošlog stoljeća koja je g. Straussa tražila da nađe način pojačanja hlača kako se ne bi trgale rekla na današnje trendove nošenja potpuno poderanih traperica?