Konavoske orhideje

Nekad davno u Perziji postojala je Šaputava crna orhideja. Živjela je usamljena na nekom izvoru na sjevernim granicama zemlje. Siromašni i bogati, putnici, bolesni i zdravi vapili su sresti taj cvijet jer u svojoj usamljenoj darežljivosti nije imao kome činiti dobro. Njegova iscjeliteljska moć bila je u tome da bi potrebiti, kad bi je pronašao, šapnuo svoju tegobu, a ona bi se zatvorila i po otvaranju izrekla u čemu je lijek. Tada su u Perziji  druge orhideje bile nepoznate, a ova nedostižna. Onima koji bi je pronašli, omogućila bi nadnaravna iscjeljenja.

U igri majke zemlje između prašume i pustinje te stvaranja brojnih biljnih  vrsta, u međuvremenu je čovjek odigrao značajnu ulogu. U Konavlima je čovjeku, da bi dobio veće plodno tlo, trebalo mnogo muke za raskrčiti dio prirodnog prostora šume ili šikare, pa čak i danas kad imamo sve moguće alate. Nakon toga, treba ulagati stalni napor da se suzbije daljnji rast bilja, održi prostor bez erozije, ali i plodnost u tlu, sve u svemu – brojni problemi. Kad jednom odustane od takvih nakana, priroda sa svojom brojnom nevidljivom vojskom u roku dvije godine stvori podlogu za rast nove niske šume, a za dvadesetak godina prostor je ponovno održiva velika šuma. Ono što je nama zapušten teren, njoj je priprema za neku buduću šumu. U tom vremenu na istom prostoru se izmjenjuju biljne vrste koje jedna drugoj stvaraju podlogu za rast. Baš kao i kod nas ljudi, na mudrosti prošle generacije razvija se sljedeća. Drugačije ne znamo.

Prvu godinu majka priroda na napuštena polja pticama i vjetrom dopremi sjemena od trava, korova, niskih bića dugih i prodornih korijena koji će vlagu crpiti iz dubine. Korovi iz prve godine na kraju svojega života ostaju osušeni kao kompostno tlo sljedećima. U sljedećoj godini tlo postaje podloga bujnim spletenim dračama koje daju sigurnu zaštitu sjemenkama stabala kako bi se razvili i rasli štiteći nježne biljke od vjetra, popasa, mraza i žege nekoliko godina. Mlade biljke rastu skrivene u skutu drače dok ne prerastu svoj štit i izdignu se hladom iznad njega.

Kako drača više nije potrebna, ona nestaje, naći ćemo je samo na rubu šume gdje se šuma širi. Kad se krošnje spoje, a drača ode, ispod se vraćaju mala nježna šumska bića koja vole hlad. Ovi procesi događaju se u različitim intervalima svugdje po svijetu pa i po Konavlima. Ako se čovjek u međuvremenu opet uplete, stvorit će se uvjeti za neki drugačiji svijet od onoga koji planira priroda i pozvati neke neplanirane životne vrste. Procesi mogu biti zaustavljeni u prvoj godini kako bi prostor postao pašnjak, a njemu će se prilagoditi one biljne vrste kojima je tu najbolje. Među takvima su i naše konavoske orhideje kojih nikad ne bi bilo po našim livadama da nije čovjeka i da se nisu koristile za pašu.

Stariji Konavljani dobro poznaju ovo cvijeće. Još do prije tridesetak godina proljeće u Konavlima bilo je obojano svim mogućim kokicama, kravicama i ostalim mesnatim prelijepim cvjetićima koji rastu po svim pašama i ledinama, prije košnje za sijeno dok je ostala trava još niska. Kao djeca smo jedino priznavali njih za ono pravo cvijeće kojemu se divi i ne bere ga se, a tada je još bilo stoke u svakom selu.
Danas je orhideja još u tom broju samo po Konavoskim brdima, zahvaljujući njihovoj stoci i košenju lokalnih nekropola.

Orhideje su hrvatskim imenom kaćuni ili kaćunovice. Latinsko ime Orchidaceae nastalo je iz grčkog naziva za mošnje όρχις zbog dva gomoljasta korijena u podanku koja imaju rečeni oblik. Mi bismo mogli reći, za ove naše, da mala biljka u podanku ima velika muda kad ulovi momenat između zime, otkosa i popasa da se pokaže u svojoj alkemijskoj ljepoti. Malih mesnatih ljepotica nalazimo zaista nevjerojatnih oblika i boja, ali kako su male, često ih ne primjećujemo. U Hrvatskoj raste četrdesetak porodica i sve su zakonom zaštićene. U Konavlima su brojne endemske, što će reći da su prave Konavoke. O njihovim ljekovitim svojstvima stoga uopće nećemo govoriti da nekome ne bi palo na pamet brati ih.

Krajolik u kojemu živimo u tisućljetnom je odnosu sa stočarstvom. Priroda i čovjek našli su mjeru u kojoj se mogu održati bez uništenja. Odsustvom ekološkog stočarstva, voćarstva, pčelarstva i ostalog, smanjuje se raznolikost biljnih i životinjskih vrsta, gubi se pitomost, a Konavle se pretvaraju u puno jednostavniju biološku strukturu. Korištenjem silnih otrova i taj, smanjeni životni oblik dovodimo do uništenja. Nestanak stočarstva, paše i otkosa odnosi sa sobom brojne endemske vrste koje su se do danas održale u Konavlima.

Kako se mijenjaju aktivnosti čovjeka u krajoliku, mijenja se i krajolik koji nas podržava dok god može. Perzijanci s početka priče bi sve dali da su imali orhideja koliko imaju Konavle. Stoga gledajte dobro po ledinama u proljeće i kad sretnete kokicu, kravicu, kačunicu ili neku drugu orhidejicu, spustite se do nje, šapnite joj svoje boli, a ona će vam udijeliti iscjeljenje. Ona je nama davno šapnula svoje.