Bagaj je k’o pećina, crevje figuraju, DBV na plećima

Aerodrom Gruda, oko 1936. godine

Čovjek je od davnina zaokupljen idejom o letenju, ideji da ima krila, da se vine u visine. Još od mitskih letača, Dedala i Ikara, preko srednjovjekovnih nacrta letjelica Leonarda da Vincija i Fausta Vrančića, brojnih inženjera i entuzijasta pa sve do braće Wright koji početkom 20. stoljeća uspijevaju u tom naumu.

Konavosko čeljade teško da je tada moglo zamisliti kako će takvi neobični, leteći izumi već za tridesetak godina nadlijetati Konavosko polje, a svake sljedeće godine u sve više obitelji donositi kruh na stol i u budućnosti postati važnim čimbenikom prosperiteta Konavala i okosnica gospodarskog razvoja.

Zračna luka Dubrovnik, 1960-ih godina

Povijest zračnog prometa u Konavlima počinje tridesetih godina 20. stoljeća. Tada se, na nekoliko susjednih parcela u Konavoskom polju prethodno pogođenima filokserom, čupa loza i uređuje travnata površina. Bile su to pripreme za otvaranje prve uzletno-sletne staze u Konavlima u sklopu Aerodroma Gruda. Na toj se stazi od 1936. godine na lokaciji poznatoj kao ispod Klaića kuća, odvijaju prva slijetanja i polijetanja. Kada bi se zrakoplov pojavio iznad Vojskoga dola, kontrola leta palila bi vatru koja je signalizirala zrakoplovu gdje treba sletjeti. Danas je takvu signalizaciju teško zamisliti, kao i stazu koja je bila tek pokošena i dobro održavana ledina. Stazu u Konavoskome polju povremeno je ugrožavalo plavljenje rijeke Ljute i stoka koja bi zalutala s okolnih parcela. Ipak, Aerodrom Gruda funkcionirao je čak i u nemirnom vremenu Drugoga svjetskoga rata pa sve do 1961. godine.

Zračna luka Dubrovnik, 1960-ih godina

Na dubrovačkom području 60-ih godina dolazi do povećanja hotelskih kapaciteta kao odgovor na sve veću turističku potražnju. Zbog sve većeg broja putnika, ali i zbog tehnološkog napretka u avijaciji, javila se potreba za suvremenijim aerodromom i pripadajućom mu uzletno-sletnom stazom. Početkom 60-ih godina, skupina stručnjaka obilazi zato dubrovačko područje tražeći najprikladniju lokaciju za izgradnju novog aerodroma. Konačno, odlučuju se za kršku visoravan kod Močića i Čilipa.

Radovi na izgradnji aerodroma na novoj lokaciji započeli su 9. svibnja 1960. godine. Trebalo je raskrčiti šumu i makiju, minirati veliko područje, pristupiti izgradnji zgrade i uređenju staze. Zbog radova na stazi, tada je do daljnjeg ostao zapriječen prilaz Đurovića špilji. Nakon dvije godine intenzivnog rada, na današnji dan, 15. svibnja 1962. godine, aerodrom u Čilipima otvoren je za promet. Prva dva mjeseca na novi su aerodrom slijetali samo charteri, a zatim i redoviti domaći i međunarodni letovi. Iz godine u godinu, aerodrom je bilježio rast broja putnika, a taj je rast pratio i rast broja zaposlenih te različite nadogradnje. Tako je, primjerice, 1963. godine aerodrom zapošljavao 28 ljudi, a već godinu kasnije njih 128. Stvoreni su uvjeti za promet od oko 200 000 putnika godišnje što je dosegnuto već 1964. godine.

Zračna luka Dubrovnik, 1964. godine

Sedamdesetih godina stari se, klipni zrakoplovi, zamjenjuju mlaznima, pa JAT kupuje prvi mlazni zrakoplov tipa SE-210 Caravelle i daje mu ime Dubrovnik. Za slijetanje JAT-ovog Dubrovnika i sličnih zrakoplova ulaže se u produljenje piste, gradi se garažno-tehnički blok za smještaj opreme, skladišta, proširuju se platforme, nabavlja najsuvremenija navigacijska oprema. S obzirom na velik porast međunarodnih letova, otvara se 1975. godine velika zgrada isključivo za međunarodni promet s popularnim Duty Free Shopom i velikom sortirnicom s mehaniziranim transportom prtljage.  I dok su turisti svakodnevno avionima slijetali u Čilipe, pokoje domaće čeljade i dalje je bilo sumnjičavo prema takvom obliku prijevoza:

Reko sam: baš je čoek vrag. E, jes se čudio čoek što vrag čini, a sad se čudi vrag što čoek čini. Jes, jes ne treba ti mislit. A još, đe idemo. Evo vidiš đe su danas došli. Ižljegli su na nebesa. Jesu li nebesa tu ili ta gore mjesec, đe je on, što ja znam, koja je tu visina. Ali koga je bog s mozgom zavadijo it na te visine. Ja da me imu postavit kao što je Rozvelt bijo, ili bijo koji vladar svijeta, ajde, rizikaj poj gore. Sve kaže siguro je. Ma, neka tebi bude siguro. To je siguro, tu đe si sijo, to neće po tobom se porotulat, a ono se more porotula, pa ostat bez glave. (Mato Drobac, Komaji, rođ. 1891., prema kazivanju iz 1979., kazivanje preuzeto iz: Kašić, Zorka. 1995. Govor Konavala. Srpski dijalektološki zbornik 41.)

Zračna luka Dubrovnik, 1971. godine

Aerodrom u Čilipima nastojao je iz godine u godinu biti ukorak s ostalim europskim aerodromima, a neprestanim ulaganjem u infrastrukturu i ljudstvo nastojalo se adekvatno pratiti rast prometa. Sve se više putovalo avionom, sve se više Konavljana zapošljavalo na aerodromu, a sve ih se više i školovalo za zanimanja vezana uz zračni promet.

Poslovanje, zavrzlame i kundurarije iz gospodarskog diva već su desetljećima svakodnevna tema u Konavlima. Motiv čilipskog aerodroma kao neodjeljiv dio konavoske svakodnevice i identiteta mnogih Konavljana inspirirao je i prodro u zbirke lokalnih pjesnika te stihove konavoskih repera. Aerodrom u Čilipima i desetljećima nakon otvaranja zapošljava velik broj Konavljana i postao je daleko više od radnog mjesta.

Prije alarma u 5 budi me san proklet,
Traka ne prestaje radit sanjam ga opet,
I dok mjesečarim radim taj pokret,
Jer i u snu sanjam da bacam kofer!

Stanica roji dok zrak stoji,
Tek pođekoji skener broji,
sorta gori, al’ bagaj je k’o pećina,
crevje figuraju, DBV na plećima.

(Mihael Klaić, Aerodromska, 2017., opis posla u sortirnici)


Fotografije preuzete iz Facebook grupa Zavazda Konavle, Dubrovnik nekad i Dubrovnik u slici i sjećanjima.