Konavle su jedan od vrtova boga Eskulapa, a u vrtu boga liječništva rastu biljke kojima se sve može izliječiti. Eskulap ili Asklepije, antički bog liječništva, po svom konavoskom vrtu mogao je skupljati biljke od Konavoskih stijena pa sve do vrha Sniježnice gdje mu je dom u božanskoj špilji. U tom rasponu brojna su staništa tisuća biljnih vrsta od kojih poznajemo samo neke.
Kako se Asklepije našao u Konavlima najlakše je objasniti atraktivnom bioraznolikosti kojom se Konavle kao i ostali Eskulapovi vrtovi po Mediteranu mogu podičiti.
U vrijeme kad je Asklepije liječio, sljez se nazivao althos što znači ljekovito sredstvo, lijek, iz čega je deriviralo njegovo službeno latinsko ime Althaea. Kad se neka biljka među tisućama ljekovitih naziva ljekovito sredstvo potvrđena je njena blaga i sveprisutna uporaba. Njena je prisutnost u Konavlima svevremenska i neizbježna.
Althea officinalis višegodišnja je biljka iz porodice sljezovki (lat. Malvaceae). Uspravne je stabljike koja na našim pustopoljinama naraste i do 2 metra visine. Stabljika je dlakava kao i listovi koji se pružaju na dugim peteljkama u proljeće, a s rastom peteljke budu sve manje. Zapravo možemo reći da su listovi baršunasti i te dlačice cijeloj biljci daju sivkasto-zelenu boju. Listovi su nazubljeni po rubu, imaju blagi špic na kraju, a na našim primjercima budu poprilično okruglasti i jajasti. Cvjetne glavice iste su teksture, razvijaju se u pazusima listova, pa izgledaju kao da su pričvršćene za stabljiku. Iz okruglih nabreklih pupova izlaze rozo-bijeli cvjetovi s pet nježnih mekanih latica. Cvjetovi su dvospolni, pa tučak i brojni tamni prašnici strše van. Osim toga, cvjetovi su veliki do 10 cm u promjeru i prednjače u usporedbi s ostalim bijelim sljezovima koji rastu drugdje. Kako pada dan cvjetne glavice se zatvaraju da bi se suncu opet ujutro otvorile.
Na sam spomen velikih rozih cvjetova u sred ljeta u Konavlima, svi će se prisjetiti zavoja i mjesta na kojima se odlagao građevinski otpad, a koja je vrlo brzo pokrilo sljezovo cvijeće. Bijeli sljez raste svugdje, a najviše na pustopoljinama koje se odavna nisu pokosile ili na kamenjaru, u zapuštenim docima i na omeđinama. U rozom cvate tijekom ljeta, kad su sve ostale cvjetnice suncem protjerane u podzemlje.
Premda je još rano da bi ih pronašli rascvjetane, posvetili smo priču posljednjem trenutku u proljeću u kojemu se još vadi korijen, jedan od najčešće korištenih biljnih lijekova za djecu i odrasle kod nas. Sljezov korijen se toliko često koristi da se prodaje u apotekama i veledrogerijama, uz čajeve i lijekove. On raste i u našim vrtovima, u našem okolišu te ga najčešće kosimo kao i svaki drugi korov. Ako ga je za otkos previše, nerijetko će se i zapaliti, što je još tužnije.
Korijen bijelog sljeza je čvrst, velik do metra u dubinu i u gornjem dijelu razgranat. Sredina je bjelkasta, a kora nešto tamnija. Kad ga zagrizemo, sladak je i sluzav. U njemu je znatno više korisnih sastojaka nego u ostatku biljke pa se najčešće koristi, kopa i suši, zlu ne trebalo.
Svima nam je poznat u liječenju respiratornih jada, za ublažavanja kašlja, smirivanje sluznice, a koristio se i za ublažavanje upale sluznice želuca i crijeva, pa ga često koriste i čiraši. Omekšava rane pa se u kozmetici koristi za suhu kožu. U liječenju bolesne sluznice, grglja ga se u ustima. Osim toga, pije se u pripravcima s grkim biljkama kako bi smanjio njihovu gorčinu.
U Konavlima se koristio za kašalj i upale grla, preporučivali su ga za vrijeme stare Jugoslavije cavtatski doktori i apotekari i za obični kašaj i za pomagat tuberkulozne u mukama iskašljavanja: …iskopo bi se i očistio, nasjeko na treštine i uveče pokišo u mlaku vodu, sutri dan ta se voda pila, a najviše se davalo đeci kad bi ih davilo u prsima s malo meda. Dok se crni šjez kuvo, bijeli se kišo i vazda smo ga koristili. Nekad bi ga i na placu nosili prodavat…
Slatka tekućina iz korijena upotrebljavala se još u starom Egiptu. Uz dodatke meda i orašastih plodova bila je poslastica koja je u nešto bližoj povijesti poznata kao sljezov kolačić ili marshmallow koji se još kuhao u šećernom sirupu. Nakon Drugog svjetskog rata tvornički se proizvodio, da bi današnji oblik sljezovog kolačića imao sve ostale sastojke osim sljeza. Korijen se koristio i u proizvodnji halve, popularnog slatkog podrijetlom s Bliskog istoka.
Danas korijen kopamo u jesen ili u proljeće, dok biljka još nije potjerala u visinu. U proljeće ga je lakše osušiti premda se preporuča vaditi ga u kasnu jesen. Mi ga radije kopamo u proljeće kad čistimo nove doce za posadit verduru, a pred nama je lijepo suho vrijeme koje će ga brzo osušiti. Ima ga ko halve, zato ga vadite umjesto da ga kosite i uništavate. Ostavite ipak pokoji za cvijeće i lišće koje možete stavljati u salate, a možete mu se diviti cijelo ljeto.