Josipova dolina

Ožujak je mjesec koji donosi kraj zime i početak proljeća, kad se zalihe prazne i kad počinje nova poljoprivredna sezona i novi vegetativni ciklus. Probuđena priroda poprima svoje zeleno ruho, a glasnici proljeća proviruju svojim raznobojnim glavicama po livadama i šumarcima u društvu prvih radoznalih kukaca. Poznato je da se proljeće vezuje uz zaljubljivanje kad se budi uspavana energija i izmamljuje osmijehe na licima ljudi, pa često uz prve tople sunčeve zrake i leptirići u trbuhu zatrepere – o ljubavi slatke.

Iako kalendarski proljeće počinje 21. ožujka, danom kad su dan i noć podjednako dugi, prema tradicijskom kalendaru i raširenom narodnom shvaćanju osebujno proljeće počinje danom sv. Josipa, 19. ožujka. Ožujak je kao mjesec i posvećen sv. Josipu.

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije i zakonski Isusov otac, odnosno poočim, jedan je od svetaca katoličke crkve o kojima nema puno povijesnih podataka. Potomak je Davidove loze, iz čijeg je roda trebao poteći Mesija, te je živio jednostavnim radničkim životom u Nazaretu gdje je radio kao tesar, to jest drvodjelac. U Novom zavjetu spominje se u samo dvanaest redaka gdje se uglavnom opisuju događaji vezani uz Mariju i Isusa: Marijino začeće, trudnoća, zaruke, Josipov san, Isusovo rođenje u Betlehemu, prikazanje u hramu, bijeg u Egipat, povratak u Nazaret i traženje Isusa u hramu. Prema Evanđelju bio je pravedan i vjeran, čestit, krepostan i svet čovjek čija su djela prožeta ljubavlju i kojemu je sam Bog Otac namijenio neizmjerno važnu ulogu: bio je Isusov zemaljski otac i hranitelj Svete obitelji. Stoga je posve razumljivo štovanje ovog sveca u katoličkoj crkvi i među vjernicima.

Svijest o njegovoj posebnoj ulozi koja se rapidno širila na zapadu od sredine 9. stoljeća donijela je sv. Josipu mnoge počasti od kojih je možda najznačajnija postajanje zaštitnikom sveopće Crkve. Rasprostranjenost njegovog štovanja vidljiva je i u ulozi zaštitnika brojnih država na svijetu, među kojima je i Hrvatska. Također, u Hrvatskoj se Dan očeva obilježava na njegov blagdan i njemu u čast kao brižnom čuvaru, skrbniku i ocu najsvetije obitelji, a osim 19. ožujka, kao pandam međunarodnom Prazniku rada posvećen mu je i 1. maja, kad se slavi spomendan sv. Josipa Radnika, čiji je rad primjer tihe i vjerne posvećenosti svakidašnjem poslu.

Vjernici štuju sv. Josipa na razne načine. Posvećene su mu brojne crkve i svetišta, a i mnoge molitve kao što su: litanije sv. Josipa, krunica sv. Josipa, trodnevnice, devetnice i slično. U svim je crkvama svečanije bogoslužje i misni raspored, a s obzirom da je blagdan sv. Josipa u korizmenom periodu, često se na taj dan i održava pobožnost križnog puta.

U franjevačkom se samostanu sv. Vlaha u Pridvorju put od križa obavezno održavao nakon mise na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka. Pohodili su ga Pridvorjani, ali skupilo bi se naroda i iz okolnih sela, naročito mladih koji su nestrpljivo dočekali početak proljeća i Josipovu dolinu. Velika livada u polju podno samostana na kojoj je smještena crkva Presvetog Trojstva postala bi poprište susreta vesele omladine. Bila je to prilika za druženje, upoznavanje, zagledanje, zaljubljivanje, a i za davanje obećanja. Miris tek procvalih ljubica umotavao bi se u smijeh mladića i djevojaka koji bi se spretno ili nespretno pogledavali. Oni hrabriji krenuli bi u šetnju oko Trojice, a bilo ih je dosta. Po mekanom tepihu mlade trave koračali bi pristojno u parovima, a tko je ludo zaljubljen, točno se znalo po učinjenim krugovima. Uz proljetne sunčeve zrake, leptirići im u trbuhu trepere – o ljubavi slatke – cvijete mladosti što mirišeš na plodonosnoj Josipovoj dolini.