Divlja mrkva

Upoznavanje sa samoniklim stanarima Konavala nastavljamo s divljom mrkvom, zaista osebujnom ljepoticom koja je potpuno potisnuta zbog sličnosti s otrovnom rodicom.

Divlja mrkva (lat. Daucus carota) dvogodišnja je biljka vretenastog i žilavog korijena bjelkaste boje koja nastanjuje sve naše ledine i kamenjare. Pripada porodici štitarki koje se prepoznaju po kišobranastom cvatu malih cvjetnih nakupina i na žalost, neke iz te porodice su jako otrovne, pa treba paziti.

Naša divlja mrkva ljekovita je ljepotica koja se u Konavlima brala za jelo, a odnedavno i za u vaze zbog svog lijepog cvijeta. Cvjeta u drugoj godini, ljeti, malim cvjetićima bijele boje i tamnoljubičastim središnjim cvjetićem u sredini na izduženim stabljikama. Cvijet je toliko sitan i lijep da podsjeća na čipku, pa joj je na primjer na engleskom jeziku naziv Bishop lace ili Queen Ann’s lace , prema kraljici Anni koja je bila poznata kao vrsna čipkarica.

cvijet divlje mrkve

 Kao i brojne naše druge samonikle ljepotice, divlju mrkvu teško spojimo u svom zelenom mladom obliku koji beremo s ostalim jestivim biljem u proljeće s oskudnom cvjetnicom vrelih ljetnih dana.
Baš ovih dana krasi livade svojim bujnim dlakavim izdankom iz kojeg se još nije počela razvijati cvjetna priča. Stabljika je šuplja, kad je pregrizete pukne kao celerova i ima utor u presjeku. Najvažnije je da je dlakava – zapamtite to! Jer je to, uz miris, jedina veća razlika od otrovne kukute (lat. Conium maculatum) i divljeg otrovnog petrusina (lat. Aethusa cynapium). Kukuta će po opisu biti slična divljoj mrkvi, ali neće imati njen miris, dapače, smrdit će, a stabljika će joj biti glatka. Kad smo kod kukute, treba znati da su Indijanci namakajući u njoj strelice stvarali smrtonosno oružje, a u staroj Grčkoj bila je glavno sredstvo za provođenje smrtne kazne, čak je i Sokratu ona posljednji napitak u životu kojim je nazdravio ljubav prema istini.

Ova divlja mrkva predak je naše kultivirane mrkve koju uzgajamo i jedemo kao najzastupljenije povrće naše prehrane. Pretpostavlja se da je uzgojena mrkva bila pripitomljena u Srednjoj Aziji prije otprilike 1 100 godina, a uzgaja se širom svijeta, iz otvorenog oprašivanog i od hibridnog sjemena. Do danas je dobiveno toliko raznovrsnih sorti mrkvi odebljalih korijenja narančaste, žute ili bijele boje, tako da se divlja vrsta za hranu gotovo uopće ne koristi.

Ipak, aromatični listovi i korijen mogu se koristiti kao začin i povrće. Za jelo je prikladan samo mlad korijen, prije cvatnje biljke, jer on u drugoj godini već jako odrveni. Kada dvogodišnji korijen iskopate, on puca kao šuplja grana, dok je korijen jednogodišnje biljke lijep za grickanje. I, ne zaboravite, ako ne miriše na mrkvu, ne primičite ga ustima!

 Poznata je njezina ljekovitost zbog koje se upotrebljavaju i mladi listovi, i korijen prve godine biljke te plodovi. Mladi listovi i plodovi mogu služiti kao začin ribljim jelima, marinadama i likerima. Korijen i plod divlje mrkve odavna su otkriveni u narodnoj medicini, i pretpostavlja se da se dugo nego je postala prehrambena namirnica koristila kao lijek. Eterično ulje divlje mrkve u malim količinama ima dijetetsko djelovanje. lišće se suši za čaj koji djeluje kao diuretik i pomaže smirivanju probavnih tegoba i proljeva. Prema nekim istraživanjima vrijedan je antioksidans, plod djeluje antibakterijski i čisti jetru. Tu medonosnu biljku i stoka svježu rado pase.

Evo, ako je želite upoznati zagledajte se na ledini, između čevčega, troskota, divizma i sljezova ugledate li bujni izdanak , naoštrite svoje nosne pupoljke i podragajte biljku koja miriše mrkvom i ukoliko ima dlakice i miris našeg dragog povrća to je kraljica, hrana gladnih, majka pitomog kultivara i rodica smtonosne kukute.