Bolje da ti plačeš, nego ja naslov je predstojeće izložbe koja se priprema u Zavičajnom muzeju Konavala i ovim putem vam donosimo mali sneak peek u izložbu. Tema koju izložba predstavlja specifičan je fragment koji se tiče odgoja i odnosa prema djeci u tradicijskim Konavlima: čuvanje djece ograničavanjem kretanja.
Za početak treba reći da je osnovna društvena jedinica u tradicijskim Konavlima takozvana neodijeljena kuća ili zadružna obitelj koju čini više nuklearnih obitelji kao i više naraštaja. Obitelj je bila središte života: svega što je vezano uz čovjekovu egzistenciju. Bila je posve neovisna i samoodrživa te su se u njoj obavljale najrazličitije djelatnosti.
Po svojoj specifikaciji prvenstveno je bila radna zajednica. Obim posla u velikom kućanstvu i na gospodarskom imanju bio je velik i raznolik. Svi članovi kućanstva doprinosili su funkcioniranju radne zajednice obavljanjem unaprijed određenih poslova te su time jedni drugima osiguravali egzistenciju. Postojala je tipična podjela na muške i ženske poslove, a oni su se dalje granali prema dobnoj kategoriji i radnoj sposobnosti svakog pojedinog člana. Treba naglasiti da su djeca obavljala poslove od najranije dobi, od jednostavnijih prema složenijima kako su rasli. U radnoj zajednici neodijeljene kuće u kojoj je osobno, obiteljsko usko isprepleteno s radnim, odgoj djece bila je dužnost cjelokupne zajednice. Odgoj se prilagođavao obiteljskoj radnoj svakodnevnici te se nije previše pažnje posvećivalo igranju s djecom i radu s razvojnim ciljem. Posebnu brigu i nadzor ukućana svakako su iziskivala mala djeca te su ih najčešće čuvali stariji ukućani koji nisu više često išli u baštine, već su vodili brigu oko kuće. Za vrijeme obavljanja poslova kao što su priprema hrane i jela te kuhanje obroka, čišćenje, pranje, cijepanje drva i slično, ukućani bi se pobrinuli da je dijete na oku, na sigurnom te da se posao može neometano obaviti. Takav oblik čuvanja djece omogućile su im sprave izrađene za tu funkciju ili uporabni predmeti koji su mogli izvršiti istu funkciju. U Konavlima je poznato nekoliko takvih sprava.
Najpoznatija takva sprava koja je i najčešće upotrebljavana je pasarin ili šetalo, dugačka pravokutna konstrukcija unutar koje se dijete moglo šetati. Nadalje, tu je stupica, fiksni stalak za dijete, a koristio se i žetak kao ogradica za dijete. Krevetić koji je stigao pod utjecajem grada također se koristio za istu namjenu. Specifičnost ovih sprava jest ta da djeci više ili manje ograničavaju kretanje radi njihove osobne zaštite: dijete je na sigurnom, neće se prevrnuti, pasti i ozlijediti. Korištenje sprava za čuvanje djece ograničavanjem njihova kretanja prisutno je i danas i to je ostalo nepromijenjeno, jednako kao i dječji plač. U dječjoj je prirodi da se ono kreće i razvija te da ovakva vrsta ograničavanja kretanja stvara frustraciju kod djeteta. S obzirom na to da malo dijete nije u mogućnosti verbalizirati svoje nezadovoljstvo, jedini način na koji se ono može izraziti jest plač i ljutnja. Ali bolje da ti plačeš, nego ja životna je filozofija tradicijskog, ali i u manjoj mjeri suvremenog fragmenta u odgoju: lakše je obavljati svakodnevne obaveze i dužnosti na ovaj način, a dijete je na sigurnom i zaštićeno.
Ograničeno kretanje u svrhu višeg cilja i općeg dobra trenutno je postalo i naša svakodnevnica. Kako su naši stariji čuvali nas koristeći pasarine, stupice ili žetke, tako danas mi čuvamo njih odgovornim ponašanjem i svjesnim pristajanjem na mjere zaštite u novonastalim okolnostima. Za razliku od djece i njihovog negodovanja zbog nemogućnosti slobodnog kretanja, mi kao odrasli i razumni pojedinci ograničeno kretanje možemo preokrenuti u svoju korist: poklonjen nam je prostor za sve one osobne i obiteljske aktivnosti za koje inače i nemamo baš previše vremena.