Utopio jegulju u gustijerni

Utopio jegulju u gustijerni

Cisterne za vodu ili po konavoski gustjerne spominju se još u Starom zavjetu. Na području Hrvatske, najznačajnije za prikupljanje vode bile su upravo u krškoj obali i zaleđu istočne obale Jadranskog mora. Tekuća voda, odnosno rijeke, potoci i pučevi bili su neizmjerno blago, s kojim znatan dio Konavljana nikad nije došao u doticaj. Premda su u Gornjoj bandi stanovnici mogli lakše doći do tekuće vode, veći dio Donje bande ovisio je isključivo o kišnici.

Gustjerna je u svojim početcima pratila prirodne oblike lokava i stublova, odnosno ljudi su pogodne lokve ogradili kamenim voltima, kako bi se spriječilo isparavanje i upadanje prašine. Na tako natkrivenim lokvama napravljeni su pucali ili otvori kroz koje se grabila voda. Kasnije se počelo s gradnjama gustjerni na principu iskopavanja škripova. Svaka kuća u Konavlima u 19. stoljeću imala je kućnu gustjernu rađenu na ovom principu. Tko je imo veći šrip kraj kuće, imo je i veću gustjernu.

Utopio jegulju u gustijerni

Na primjeru srednjovjekovnog Dubrovnika poznat je način filtriranja vode u gustjerni. U gustjerni bi bila velika količina pijeska kroz koji bi se voda filtrirala i tako čistila od šporkece. S vremenom su pješčani filteri napredovali pa danas čine samo jednu pregradu unutar gustjerne, a ne i do 60 % njene zapremnine kao ranije. Osim ove metode u gustjernu se mogla ubaciti jegulja koja čisti svoje stanište od šporkece, a zbog svog vijeka i do 80 godina, bila je idealno rješenje. Navodno je pokonji dundo odnekle nabavio jeguju i ubacio ju u nas u gustjernu, je li sad još živa ne znam. Ipak, u Konavlima nije bilo uobičajeno imati pješčani filter, nešto se češće koristila jegulja ili gobica, ali najveći postotak gustjerni bio je bez filtera. Najbitnije je bilo zatvorit gustjernu dok prve jesenske kiše ne operu krov i taracu, a onda se tek puštalo u nj. Uništavanje opasnih bakterija u kišnici postizalo se prokuhavanjem ili miješanjem vode s vinom.

Utopio jegulju u gustijerni

Dolazak betona omogućio je nekoliko inovacija u gradnji gustjerna u Konavlima. Najprije se stavila likadina na stare kamene gustjerne, a zatim su se počele raditi i nove s betonskom konstrukcijom. Gustjerna se trebala okartati likadinom u jednom danu da se ne bi đe stvorila pukotina. Betonske gustjerne mogle su biti znatno veće od starih kamenih gustjerni.

Utopio jegulju u gustijerni

Osim same gustjerne bitna je i naplavna površina. Za kućne gustjerne to su bili krov i taraca, dok je za gustjerne u baštinama to bila kamena ploča. Što je veća naplavna površina, to više vode može ući u gustjernu. Veća gustjerna trebala je imati veću naplavnu površinu. Manje kućne gustjerne gotovo su redovno ljeti presušile, pa je obitelj uglavnom imala barem još jednu gustjernu u baštini. Ako bi bila baš velika suša da presušu sve naše gustjerne, vajalo je ić zaimavat u suśeda koji su imali veliku gustjernu. Kada gustjerna presuši onda je valja oprati, odnosno skalom se skalat kroz puco, pokupit mulj i zamest. Pokonja mati bi se svake godine kalala kroz puco i oprala gustjernu.

Utopio jegulju u gustijerni

Dolazak vodovoda u mnogim je selima doveo do zapuštanja gustjerni. Neke su zatrpane, neke pretvorene u septičke jame, a neke i danas prikupljaju vodu, ali su zapuštene i najčešće služe navodnjavanju dolaca tijekom suše. One gustjerne u baštinama koje su ostale nedovršene sve donedavno su služile kao seoske smećare pa se i danas mogu naći njihovi ostatci.

Utopio jegulju u gustijerni