Nahodi ili konavoski mulani

U razdoblju prije znatnog napretka medicine, pogotovo u vrijeme epidemija kuge, mnoge su obitelji mogle ostati bez većeg broja članova, a u nekim bi slučajevima izumrle cijele obitelji. Težak problem stvorio bi se kada bi mala djeca izgubila oba roditelja, a tada bi im se dodjeljivao zaštitnik ili skrbnik. Ipak, postojao je i znatan broj neželjene djece ili one koju roditelji nisu mogli prehraniti, zbog čega se stvara potreba za zbrinjavanje takve djece. Nahodišta ili sirotišta počinju se graditi u srednjovjekovnim gradovima, a jedno od starijih sirotišta uopće počelo je s radom u dijelu samostana sv. Klare u Dubrovniku još 1290. godine. Čini se kako je broj siročadi i napuštene djece bio znatan, pa se u Dubrovniku otvara i državno sirotište 1432. godine.

Pod prijetnjom zatvorske kazne nitko nije smio zaustaviti, osloviti ili spriječiti pristup osobi koja je nosila u nahodište dijete ili neku stvar u bilo koje doba dana ili noći, sa svjetiljkom ili bez nje. Iz rada sirotišta doznaje se da je na vratima postojala routa ili rota, odnosno obrtaljka na koju bi se s vanjske strane položilo dijete i pozvonilo. Časne sestre ili druge djelatnice sirotišta preuzele bi dijete koje je odmah nakon toga kršteno, ako nije ostavljeno pismo da je to već učinjeno. Zanimljivo je da su djeca u sirotištima često dobivala opisna prezimena koja bi se rimovala s imenom kao Pave Tave ili Pero Perić. Nakon toga, dijete se dodjeljivalo dojilji koja je iduće tri godine za plaću trebala brinuti o djetetu. Doduše, značajan broj ugovora prekidao se prije vremena zbog velikog mortaliteta djece. Osim ostavljanja rođene djece, nevjenčane trudnice mogle su u zaštiti sirotišta roditi, a tamo bi ostajale najčešće dva tjedna nakon djetetova rođenja.

Ono što je dovelo do većeg broja siročadi svakako je i odnos prema nevjenčanim trudnicama, a posljedično i prema izvanbračnoj djeci. Izvanbračna djeca nisu mogla naslijediti nekretnine kako je zadano pravnim sustavom, a do toga se posebno držalo u ruralnim krajevima, pa su izvanbračna djeca često smatrana manje vrijednima od legitimne djece. Ovaj odnos posebno je vidljiv u ruralnim dijelovima. Premda nije namjera ulaziti u uzroke ovakvog pogleda na nahode, bitno je spomenuti kako je samo u Konavlima u razdoblju od 1689. do 1741. bilo 12 čedomorstava koja su počinile neudane majke. Usprkos tome, većina neudanih trudnica odlučilo bi se na rađanje i davanje djeteta u sirotište.

Iznenađujuće, nahodi su se rado usvajali. To je vjerojatno zbog toga što su državne vlasti novčano podupirale obitelji koje su usvojile dijete. Uz to, smatralo se da je sreća imati usvojeno dijete u kući. Koliko je za sada istraženo, većina nahoda koja su dolazila u Konavle bili su muška djeca, ali ženska djeca bila su otpornija pa bi punoljetnost dočekao otprilike isti broj muških i ženskih nahoda. Usprkos tome, gotovo polovica djece koja su usvojena u 19. stoljeću umrla bi do svoje prve godine, a jedna četvrtina do četvrte godine života. Drugim riječima, manje od 25 % nahoda doživjela bi punoljetnost. Vjerojatno je zato nastala uzrečica zdrav ko mulan, jer bi preživjeli nahodi bili izrazito otporni na bolesti. U Konavle su za vrijeme Dubrovačke Republike najčešće dolazili nahodi iz drugih dijelova države, ali u rijetkim slučajevima mogli su doći i iz Konavala.

Praksa udomljavanja nahoda nije prestala ni nakon pada Republike, nego se u nekim slučajevima još pojačala. Kazivači često govore kako je ta kuća vazda imala mulana jer je država plaćala, a mogo je potrošit samo što pojede. Prema mulanima se uglavnom nije lijepo postupalo jer su u selu najčešće šale zbijali baš s njima. O mulanima se nije lijepo brinula ni obitelj, pa odatle dolazi i uzrečica ma nisam ni ja mulan. Obitelj u koju bi došao mulan, uglavnom je vrlo rano dala do znanja do on/ona nije njiov. Prema kazivanju, jednome mulanu ti je najveće veseje bilo kad bi se slamarica napunila novom slamom i onda bi se on zalećeo i bacio na slamaricu. Druga đeca su to znala pa su mu napunili slamaricu badejom, a on nesretnik skočio pa se cijeli izbo. Bilo je i pozitivnih primjera odnosa prema nahodima, pogotovo kada nisu bile gladne godine. Neke su obitelji nahodima omogućile i školovanje ili se pobrinule da se dobro oženi ili uda. Ipak, znatno više je bilo primjera u kojima su nahodi izvukli deblji kraj.

Neki su nahodi kasnije uspjeli u životu, ali su ih u Konavlima teško prihvaćali kao jednake. Premda su neki usvojeni u obitelji koje nisu imale djece i tako nastavili famiju, dugo u 20. stoljeće Konavljani su pamtili koje su kuće mulanske. Prema kazivanju, jedan manjak ti se vjero nešto s onom đevojkom, ali mu doma nijesu dali da je oženi jer je bila od mulanske kuće. Tako je većina nahoda, kada bi se osamostalili, odlazila u Cavtat, Dubrovnik ili u svijet. Iseljavanje je mulanima bilo prirodno, pogotovo ako je kuća bila brojnija i s više sinova, jer je mogao birati između toga da ostane sluga ili da traži sreću drugdje. Mulanice bi, za razliku od mulana, češće ostajale u kući dok se ne udaju, a ako je bila dobra famija bi joj dala ruha malo manje nego kćeri. Ipak, mulanice su odlazile iz kuće i ranije ako su mogle postati sluge u Dubrovniku. U 19. stoljeću sve više se iseljavalo u Amerike, a među iseljenicima je bio i veliki broj mulana. Oni koji su uspjeli u potrazi za boljim životom nerijetko bi u domovinu obitelji slali peče i tako pomagali onima koji su njima pomagali dok su bili djeca.