Ruže, to divno cvijeće, zapravo je trnovita zelen s lišćem razdijeljenim na liske, a cvjetnom glavicom u svim mogućim bojama. Cvjetovi mogu biti jednostruki, dvostruki ili pak višestruki, mogu biti mirisni ili nemirisni. Divlje su slobodne u prirodi, a domaće njegujemo u vrtovima s lakoćom, jer ipak je ruža lijepa kao kraljica, a otporna kao korov.
Ruže su se uzgajale još prije 5 000 godina u Kini. Silna stoljeća su prošla, a nije se odustajalo od uživanja u njihovim mirisima i bojama. Putovale su s istraživačima, misionarima, trgovcima i putnicima i širile se po svijetu. U 18. stoljeću ruže iz raznih dijelova svijeta kultiviralo se po Europi, a njih se pak križalo s domaćim ružama kako bi se dobile ljepše i raznovrsnije vrste. Godine 1867. službeno nastaje prva hibridna ruža, čajevka, i od tada se Europa oprostila sa starinskim ružama koje su poznavali do tada. Ruže su se udomaćile na svaki mogući način, hortikulturalno, običajno, u pjesništvu, vjerovanju i čitavoj drugoj nematerijalnoj baštini velikog područja Europe i svijeta. Od hramova do kreveta ljubavnika, uvukle su se u svaku poru čovjekova života.
Danas postoji preko 150 vrsta ruža, s oko 1 000 sorti. Pripadaju istoimenoj porodici Ruža (Rosaceae) u kojoj su još brojne druge vrste. Dijele se na divlje ruže (šipurike), starinske ruže i moderne ruže. Moderne ruže su brojni hibridi koji su se počeli razvijati tijekom 19. stoljeća i koje su potpuno potisnule starinske vrtne ruže.
Od starinskih ruža na našem području najpoznatije su centifolije ili stolisnice. Njih i damaščanske ruže uvijek vežemo za lokalnu ponudu starinskih vrsta, premda se i kod njih radi o brojnim križancima. Osim što su spominjane u spisima, a opjevane i u putopisima, pripovijetkama i pjesmama, nezaobilazan su dio sadržaja tradicionalnih pripravaka za njegu i ljekarništvo.
Starinskih stolisnica ili centifolija u Konavlima i općenito u dubrovačkoj okolici ima posvuda, mirisnih i nemirisnih. Češće su mirisne zbog njihove široke uporabe. Pod nazivom rusa hlapača ili vonjača ova mirisna ruža bila je obavezni sastojak mnogočega, od slastica do pomadica za njegu, a naročito su se koristile kao parfem iz domaće proizvodnje. Miris ruža utjelovio se kao miris za mladenaštvo, čistoću i jednostavnost, pa je i u industriji parfema jedan od osnovnih sastojaka svih parfemskih proizvoda. Za lijek i njegu upotrebljavaju se samo latice, njih se potapalo u ulja koja bi preuzela miris, koji se tako prenosio među svijetom.
Latice bi povenule i predale svoju čaroliju ulju koje je konzerviralo mirisni život ruže. Specijalna tehnika proizvodnje parfema i pomada na temelju potapanja latica u masti i ulja u južnoj Francuskoj poznata je kao enfleurage. Sistem proizvodnje mirisnog ulja sastojao se od brojnih drvenih okvira u koje je bilo ugrađeno staklo. Na staklo bi se špatulom nanijelo masnoću, a na nju bi se poslagale latice ruža. Okviri bi se naslagali jedan na drugoga kako bi se spriječio ulazak zraka, a cvjetni se sadržaj morao mijenjati svaki dan. Na ovakav mukotrpan način započela je francuska industrija ružinih pomadica i parfema. Provansa i Azurna obala bile su prepune vrtova mirisnih ruža kako bi se stvorila količina latica koja je trebala za dragocjene proizvode.
Iako je ovakav način ekstrakcije mirisa ruže bio poznat i u antičko doba, ozbiljniji napredak u izlučivanju mirisa ruže napravili su Arapi, a među njima je proslavljen arapski liječnik Avicena (980. – 1037.), izvornim imenom Abu Ali al-Ḥusayn ibn Abd Allah Ibn Sina. On je osim svojeg genijalnog prinosa povijesti medicine, nutricionizma i općenito preventive, razvio način parne destilacije ružina cvijeća kako bi se ekstrahiralo eterično ulje. Parna destilacija za proizvodnju ulja koristi se i danas. Za razliku od mnogih drugih biljaka koje se koriste za dobivanje eteričnih ulja parnom destilacijom, ulja ruže dobijemo najmanje po količini biljne mase. Tako je za jednu litru čistog mirisa ruža potrebno 5 tona latica.
Destilacija i enfleurage tehnike su proizvodnje parfemske industrije koje se koriste i danas. Ujedno, najveći parfemski proizvođači utemeljili su svoje brendove upravo na ružinim laticama. O uspješnosti njihovih tradicija svakako govore današnji najpoznatiji parfemski svjetski brendovi.
No i kod nas su mirisne stolisnice bile omiljene. Dubrovačka ljekarna, najstarija u Europi, nije nimalo zaostajala za proizvodnjom ružinih proizvoda. Ruže su rasle u samostanskom vrtu, kao i u mnogim drugim vrtovima, a koristile su se obilato. Još 1317. godine u Dubrovniku se proizvodila i nudila ružina krema. Od latica su rađeni i macerati i tinkture, vodice i pomadice, a poznato nam je korištenje i za ljepotu i za lijek, ali i za kulinarstvo. U dubrovačkoj okolici posredstvom gradskih ričeta raširila se proizvodnja marmelada od rusica stolisnica. Voda rusata obavezni je sastojak naših pinica i drugog slatkoga, a rozolin je najdraži liker. Tako mimo svih modernih, hibridnih i prelijepih ruža, ova starinska ruža živi veliku ljubav našega kraja.
Za razliku od ostalih ruža, ona cvjeta samo jednom u proljeće do ljeta. Možete je vidjeti u gotovo svim okućnicama i cavtatskim vrtima kako se naginje preko zidova ili raste na početku vinograda. Kupusaste cvjetne glave nepobrane se rasipaju po okolnoj zemlji, a ako ih uhvatite navrijeme, pa makar i u krivolovu, mirisom ćete se povezati s najstarijom parfemskom pričom, sa svim ljubavnim pričama svijeta, s početcima medicine i sa svim hramskim zavjetima. Utoliko je najčudesniji ovaj dragi nam korov.