Olga Solovjeva (1900. – 1974.): cavtatska kozmopolitkinja

Gotovo svakom šetaču i uživatelju impresivne cavtatske šetnice, zvane i oko Rata, zapne za pogled usamljena kamena kuća na samoj ponti poluotoka. Još se i danas zna reći Ruskinjina kuća. Upravo se na tom kontemplativnom mjestu nastanila ruska emigrantkinja Olga Solovjeva po završetku svoje svjetske umjetničke karijere, polovicom 30-ih godina 20. stoljeća.

Olga i njena obitelj dio su vala ruskih izbjeglica koji su nakon Februarske revolucije i smaknuća Romanovih napustili Rusiju i krenuli prema Europi i dalje. Negdje otprilike dva milijuna Rusa, od 1919. i sljedećih par godina, našlo je novo prebivalište izvan Rusije. U Hrvatskoj, tada u sklopu Kraljevine SHS, našlo ih se oko 20 000. Većini je Hrvatska bila tek usputna stanica. Bila je riječ o mahom visoko obrazovanom i imućnom građanstvu čiji je kulturni i znanstveni doprinos zajednici u koju bi se naselili izuzetno velik.

Olga Solovjeva nije bila među emigrantima koji su se tih 20-ih godina našli u Dubrovniku. Ona se iz Odese, zajedno s roditeljima, prvo doselila u Beograd. Bila je članica baletnog ansambla tamošnjeg nacionalnog kazališta. Razdoblje od 1924. do 1929. godine provela je radeći s revolucionarnim ruskim koreografima i plesačima Mihailom Fokinom i Mihailom Mordkinom te je s njihovom baletnom trupom nastupala diljem Europe, Sjeverne i Južne Amerike te Australije. U to vrijeme počinje dobivati manje uloge i u filmovima. Najprije u Italiji, a zatim i u Hollywoodu.

Nakon što se vratila u Beograd, gdje živi mondenim životom omiljene pripadnice jet-seta, nastavlja se baviti baletom u kazalištu te glumi u prvim zvučnim filmovima, uglavnom komedijama, režisera Aleksandra Čerepova. Baletnu karijeru, zbog povrede koljena, završava sredinom 30-ih godina. Smiraj ili nove izazove Olga Solovjeva pronalazi u Cavtatu gdje se doselila i za stalno nastanila, govoreći da je Cavtat podsjeća na rodnu Odesu. Pridružili su joj se i roditelji Marina i Mihail Aleksejevič Solovjev, a nakon Drugog svjetskog rata i sestra Lidija Iraklidi, također živopisan lik, sa suprugom Vladimirom.

Kuća na ponti Rata, s pogledom na Dubrovnik, vrlo brzo je postala veselo okupljalište lokalnog stanovništva, domaćih i svjetskih umjetnika. Kuća koja je živjela umjetnost bila je otvorena svima. Olgu Solovjevu nalazimo i među osnivačima Dubrovačkih ljetnih igara, te kao njihovu dugogodišnju koreografkinju. Također, osnovala je baletni odjel pri Muzičkoj školi.

Olgin prijatelj, Kosta Strajnić – slikar, povjesničar umjetnosti, konzervator, a nadasve likovni pedagog – zaslužan je za njen interes za slikarstvo i kiparstvo.

Tako se marljivim radom, što u Strajnićevom dubrovačkom ateljeu, što u kući na Ratu, Olga profilirala kao kiparica, i to vrlo dobra portretistica. Danas se u Cavtatu, u Kući Bukovac i u Pinakoteci, ali i u Umjetničkoj galeriji i Muzičkoj školi u Dubrovniku, nalazi nekoliko portreta i portretnih bisti u gipsu, uglavnom njenih prijatelja, ali i nekih značajnijih cavtatskih i svjetskih ličnosti.

U Kući Bukovac u Cavtatu tri su djela Olge Solovjeve. Portretirala je svoju prijateljicu Jelicu Bukovac, a također je napravila i dvije portretne maske Jeličinih tragično preminulih kćeri. Izrazitim portretnim karakteristikama, lakoćom i suptilnom obradom površine ističu se portretne biste don Iva Dagoniga i Mihajla Solovjeva u cavtatskoj Pinakoteci župne crkve sv. Nikole. Olga je portretirala i velikog pijanista Svjatoslava Richtera, čestog gosta njene cavtatske rezidencije, kao što su to bili i skladatelj Aram Hačaturjan i čelist Mstislav Rostropovič, te mnogi domaći umjetnici koje bi teško bilo i pobrojati. Naravno, i sama Olga pozirala je svojim prijateljima za portret. Između ostalih, sačuvani su Dulčićev i Stanićev, a u Kući Bukovac portret Olge Solovjeve koji je izradila Jelica Bukovac.

Olga je umrla 1974. godine i pokopana je na groblju Sv. Đurđa, a kuću ispunjenu umjetničkim duhom i sjećanjem na minula, možda bolja vremena, ostavila je Dubrovačkim ljetnim igrama da bude odmorište starim i siromašnim umjetnicima. Taj se plemeniti cilj, nakon što je u Domovinskom ratu kuća spaljena, a zatim i prodana, nažalost nije realizirao.