Nije za čuditi se, niti je neobično, što je jedna od helenističkih filozofskih škola nosila naziv Vrt. Krajem 4. stoljeća prije Krista Epikur je, u blizini poznate Akademije, filozofske škole nazvane po gaju koje je nosilo ime heroja Akadema i gdje su u to vrijeme podučavali Platonovi sljedbenici, kupio vrt i tu smjestio svoju filozofsku zajednicu koja se održala gotovo šest stoljeća. Od bogatog Epikurovog opusa ostalo je sačuvano tek nekoliko fragmenata. Međutim, nešto više o tom filozofu i njegovoj etici saznajemo iz djela O prirodi (De Rerum Natura) rimskog pjesnika Tita Lukrecija Kara koji je živio u 1. stoljeću prije Krista. Budući da prirodu ne možemo nadvladati, Lukrecije piše kako treba nadvladati vlastite strahove, prihvatiti njihovu prolaznost kao što im je prolazno i okruženje i – treba uživati u ljepoti svijeta!
Zanimljivo je da je ovo Lukrecijevo djelo dugi niz stoljeća smatrano izgubljenim sve dok 1417. godine nije pronađeno u jednoj samostanskoj biblioteci te je značajno utjecalo, ili bolje reći podražavalo, renesansni kulturni izričaj.
Kako piše Seneka Mlađi u 1. stoljeću, na ulazu u Epikurov vrt stajao je natpis na kojemu je pisalo Najveće dobro ovdje je zadovoljstvo. I danas bismo za gotovo svaki vrt mogli reći da je izvor svekolikog zadovoljstva. Naročiti osjećaj zadovoljstva, kao i univerzalne ljepote i jednostavnosti, ali i koristi, uživatelju pruža dubrovački renesansni vrt.
aksonometrijski prikaz, projektirao Bruno Šišić
Upravo je danas prigoda prisjetiti se našeg najvećeg poznavatelja renesansne vrtne arhitekture – Bruna Šišića. Rođen je 1927. godine u Dubrovniku, a do 2015. godine, kada na današnji dan umire, ostavio je veliki znanstveni i stručni opus kao i materijalni trag u mnogim vrtnim i krajobraznim prostorima koje je projektirao.
Od njega učimo:
S obzirom na ograničenu veličinu i način na koji su bili uređeni, sva je prilika da su se dubrovački renesansni vrtovi isticali vrlo racionalnim pristupom u izboru vrtnog zelenila i zauzimanju zelenilom vrtnog prostora, jer je, pored ugode, zelenilo vrta trebalo osigurati i sasvim određenu korist. Toliko spominjani nasadi naranača, limuna i citrona, šipaka, rogača i maslina, zatim aromatsko i ljekovito bilje, drugo voće i cvijeće, a svakako do neke mjere i povrće (u to su vrijeme po dubrovačkim vrtovima pored poznatog povrća bile uzgajane i artičoke) očiti su dokaz da su vrtovi dubrovačkih renesansnih ladanjskih sklopova pored ugode imali dosta izražen i koristonosni značaj.
O vrijednosti Šišićevog stručnog i znanstvenog djela suvišno je i govoriti, ali ne treba zanemariti ni njegovo aktivističko djelovanje. Uvijek je bio spreman istupiti i boriti se za zaštitu baštine i javnog prostora, bilo da je riječ o izgradnji megalomanske marine u Gruškom zaljevu, pretvaranje dijela Gundulićeva ljetnikovca u parking, prometnoj regulaciji na Pilama koja je pretpostavljala uklanjanje platana, golfa na Srđu…
I kako se u Epikurovu vrtu iznjedrila filozofska zajednica kojoj je cilj bio jednostavan i miran život ispunjen ugodom, ostavština Šišićeva vrta marljiv je te stručni i znanstveni pristup temama kojima se bavio, a nadasve trud da se očuvaju vrijednosti kojima Dubrovnik i njegova okolica raspolažu. I to su vrijednosti na kojima uvijek treba inzistirati, unatoč svemu.
Nažalost, iako je često spominjao Cavtat kao urbanističku specifičnost – vrtni grad, u svojih 88 godina života i intenzivnog rada nije uspio ostvariti uvjete da se taj fenomen zasluženo vrednuje i prezentira. Slično kao i prostor Pila i Konala, Cavtat je planski osmišljen prostor podijeljen na insule omeđene visokim ogradnim zidovima koje su razdijeljene ulicama. Unutar perimetara ogradnog zida smještaju se kuće opasane prednjim (kortom) i stražnjim vrtom. U tako zaštićenom i osunčanom prostoru lagodno uspijevaju vrste koje teško da bi preživjele žestoke bure, od limuna i naranača, preko raznoraznog povrća do uvijek korisnih grmova s ljekovitim biljem, odnosno održivo obiteljsko gospodarstvo. Tako svaki stambeni sklop postaje mali univerzum – rajski vrt u pravom smislu riječi. Za Šišića je ovakav oblik urbanizma, grad koji izrasta iz vrta, povijesna i prostornooblikovana rijetkost te se zalagao za očuvanje njegovih vrtnih, krajobraznih, urbanističkih, spomeničkih i ambijentalnih vrijednosti.
Nadamo se da ćemo uspjeti očuvati ovu vrijednu karakteristiku našeg urbanog prostora unatoč metastazirajućoj pošasti betoniranja i umetanja bazena u vrtno tkivo nauštrb zelenilu, agrumima, egzotičnim stablima, ali i samoniklom jestivom bilju i povrću. Pogledamo li danas zračnu snimku Cavtata, broj plavih polja s bazenima opasno se približava onim ozelenjenim vrtnim prostorima. A zeleno polje, osim što vlasniku donosi plodove i ugodu boravka u ljetnom periodu, dodatna je i nemjerljiva vrijednost čitavom mjestu, a bazen…
Ako nam ova trenutna kriza svjetskih razmjera nije ukazala što je uistinu danas vrijedno, onda nam pomoći nema.
Ali dok možemo i dok nas još uvijek okružuje – uživajmo u ljepoti svijeta!
In memoriam:
Bruno Šišić (1927. – 2015.)