Marin Držić i Konavljani

Marin Držić, najveći dubrovački komediograf značajnoga opusa i svakako najznačajniji pisac hrvatske renesanse, umro je na današnji dan, 2. svibnja 1567. godine u Veneciji. Ovom prilikom odlučili smo obratiti pozornost na mali dio bogatog Držićevog opusa, onog koji se odnosi na Konavle.

U mnogim djelima pisaca ovoga područja može se nazrijeti ili prepoznati konavosko podneblje, okoliš, ali i ljudi, odnosno likovi. Tako su i Ilija Crijević, Nikola Nalješković, Dominko Zlatarić i Horacije Mažibradić samo neki od autora koji su u svojim djelima kao poticaj za opise prirode upotrebljavali prirodu Konavala, to jest konavoski krajolik. Rafo Bogišić navodi da su i Držići svoje posjede imali u Konavlima, pa prema tome možemo nazirati Konavle i u Držićevoj šetnji vile Tirene:
Slatko ti ‘e, bože moj, prî danka dzorome putovat ovakoj zelenom gorome; travicom prolitje gdi polja uresi, razliko i cvitje gdi se svud umijesi; gdi toli slavici ljuveno spijevaju, regbi da danici razgovor taj daju; a miriše gora ružicom odsvuda, putniku umora ter nî čut ni truda; a tihi vjetrici po poljijeh igraju i vrhe travici razbludno kretaju; studene vodice a šušnje odasvud, oko njih ptičice tiraju ljuven blud. Miloga cvijetjica! Oh, ljubko t’ miriše!

Ipak, ono po čemu se Držić dodatno ističe, svakako su likovi, koji po svojim karakteristikama, načinom života, jezikom i ponašanjem prikazuju autentičnost i vjerodostojnost određenog konteksta. Držić se drži Aristotelovog načela prema kojemu, ako autor želi da određeni dio književnog djela bude uvjerljiv, mora stvoriti suodnos vjerodostojnog s onim što je stvarno bilo. Zato Držić u prikazima svojih dramskih likova isprepliće povijest i fikciju, a nas su posebno zaintrigirali, a koji drugi likovi nego – Konavljani.

Neki od Držićevih likova, takozvani likovi rustici, stvarni su, autentični Konavljani. Koliko je likove Držić doradio, ne možemo znati, ali prema zapisima dubrovačkog arhiva znamo da su oni zaista postojali. Tako i u djelu već spomenute Tirene, nastale 1549. godine, Držić upotrebljava lik Dragića, koji se pojavljuje i u djelu Grižula. Njegove osobine nose određene karakteristike konavoske sredine, pa je tako mladi pastir Dragić lik koji je nastao prema Pridvorjaninu Dragiću (Ankoviću), domaćinu kuće iz popisa 1549., 1560. i 1588. godine, što potvrđuje i dr. Vekarić. Frano Čale, veliki poznavatelj Držićevog opusa, navodi da su Držićev Dragić i Nalješkovićev Vuk zapravo ista osoba.

Dragić je u Tireni jako mlad, saznajemo da je zaljubljen u vilu te da je zbog nje spreman napustiti oca i majku, kojoj još spava uz noge. Na pitanje u čemu je vješt, on u Tireni odgovara:

Umijem gospoje,
u dipli sviriti na počtenje tvoje,
i svračke puhati i ptice ostale
Umijem hitati velike i male;
i umijem zapinat zecovom tonote
i pod pločom hitat lisicu meu plote.

U Grižuli se Dragić pojavljuje u nešto ozbiljnijim godinama, više ne spi majci uz odar i zaručen je domaćom djevojkom, pastiricom Grubom. Njegova zaljubljiva narav opet ga uvlači u probleme, zaljubljuje se u vile (gospođe) sredine kojoj ne pripada, zbog čega se doima smiješnim i nezgrapnim. Susret s vilom obuzima mu um, zaboravlja svoju dragu i spreman ju je napustiti iako joj je nedavno na poklon nosio mriljulj pitomi i grilice koje sam onomadne vadio iz gnijezda i šarulj moja ovčica.

Prema arhivskim spisima ne možemo znati jesu li Dragićeve karakterne osobine poput luckaste mladosti i nevjernosti seoska govorkanja ili Držićeva mašta, ali možemo potvrditi da je domaćin kuće koja se održala do danas.

Jedan od najrealističnijih Držićevih likova, lik iz komedije Dundo Maroje (1551.), također je Konavljanin, a riječ je o Bokčilu tovjernaru, još jednom tipu rustika. On je u djelu okarakteriziran kao jednostavni seljak koji se ne snalazi na ulicama Rima te uzbuđeno osluškuje „hoće li tko progovorit našijenski“, što od srca nasmijava čitatelje.

Brojne činjenice upućuju na to da je Bokčilo, koji prati starog škrca na njegovom neizvjesnom putovanju u potrazi za blagom i neharnim sinom, u zbilji suvremenog Dubrovnika zaista tovjernar Nikola Bočinović (Bočilović), sin Bogčila, koji se u više navrata javlja u zapisnicima kancelarije Kaznenoga suda u Dubrovniku između 1533. i 1557. godine. I ovaj je lik Pridvorjanin, a u djelu ga ne krase baš osobite vrline. Razmišlja isključivo o hrani, piću i pražnjenju, a osim toga, Držić u njegovoj karakterizaciji nadodaje i staračko zanovijetanje, očajničku želju za kućnim mirom i počinkom. Već je spomenuto kako se osjeća izgubljenim u stranom svijetu čiji jezik i običaje ne zna, pa se često, tražeći našijence da ga počaste, obraća za pomoć svecima zaštitnicima, pa čak i zavjetuje Djevici Mariji te poseže za krunicom. 

Ipak, naspram škrca, dunda Maroja, Bokčilo je prikazan hedonistički, pa se lako možemo nasmijati uz njegove rečenice iz djela poput: A i meni učini festu s bokalom vina, dušica mu se raja nauživala. Ili Gospodine, gosparu, kralju, povedi nas gdi je najbolje vino., kao i: Jaoh si ve meni, jao, na ko’e ti me je ljudi srjeća namjerila – ki ni jedu ni piju! Gosparu, umrijeh od glada!

Iako ne možemo sa sigurnošću znati koliko je osobina Bokčilu pridodano, nekako nam je lako povjerovati u Konavljanina s obzirom na činjenicu da se ni u jednom liku ne javlja toliki osjećaj otuđenosti koji je potaknut privrženosti svome kraju: A meni da je doć u moju tovijernu! Kako ugledamo mire od grada, tako i deventamo drugi, kako svoji med svojim.