Majstora Vlaha nema više!

Majstora Vlaha nema više! Umro je daleko od svoga sunca u Pragu, na sjeveru. Nu njegova djela ga ovjekovječuju u narodu. I najmlagji i najnapredniji će poštovati i cijeniti prvoborca naše moderne likovne umjetnosti majstora Vlaha,… On je u svijetu pronio ne samo svoje ime, nego i ime svoga naroda, a opet osvježio glas imenu svoga Dubrovnika. Slava mu! – pisale su i prenosile novine tužnu vijest o nenadanoj smrti Vlaha Bukovca.

Naime, Bukovac sa suprugom Jelicom početkom 1922. godine odlazi u Beograd, gdje je četvrti put pozvan na kraljevski dvor kako bi portretirao kralja Aleksandra. U Beogradu su se zadržali gotovo dva mjeseca. Na povratku u Prag nekoliko dana provode kod prijatelja Hribara i tamo Bukovac ostavlja svoju posljednju sliku, Portret gospođe Hribar sa kćerkom.

Iz Ljubljane Vlaho i Jelica šalju telegram svojim kćerima u Prag koje ih s nestrpljenjem očekuju.

U rano jutro smo se našli na stanici da pričekamo naše roditelje. Bili smo svi tako sretni da se opet nalazimo na okupu, osim našeg brata, koji je već bio namješten u Beogradu. Prepuni osjećaja smo se grlili i ljubili, a pape reče: Neću više nikad, moja djeco, na put bez vas. – zapisala je kći Ivanka u rukopisu Uspomene na mog oca Vlaha Bukovca.

Nakon ručka Bukovcu je naglo pozlilo, povukao se u sobu i pozvan je obiteljski liječnik. Uskoro su na vrata stana u Oveneckoj ulici počeli dolaziti prijatelji kako bi pozdravili Jelicu i Vlaha i zaželjeli im dobrodošlicu. Stigli su i Inja i Ada Pitarević, ali nažalost Bukovca nisu vidjeli. Kći Ivanka sjedala je uz očevo uzglavlje. Svjedoči da su posljednje slikareve riječi izgovorene u snu bile: Model sjednite.

Nakon toga, iste večeri 23. travnja, Vlaho Bukovac umro je u 22 sata i 15 minuta od izljeva krvi na mozak.

Telegrafirano je Agu u Beograd, a stan je prekriven crnom koprenom. Kipar Alois Rittich uzeo je otisak za Bukovčevu posmrtnu masku. 27. travnja, prema vlastitoj  želji, kremiran je na olšanskom groblju. Na svečanoj komemoraciji u ime Akademie výtvarných umĕni u Pragu i češke Akademije znanosti i umjetnosti, koje je Bukovac bio počasni član, govor je održao arhitekt Jan Kotěra, a zatim i generalni konzul Kraljevine SHS i drugi.

U župnoj crkvi sv. Nikole u Cavtatu 2. svibnja održana je misa zadušnica te je podignut katafalk. Župnik don Ivo Dagonig ožalošćenoj obitelji, uz riječi sućuti, šalje i poduži spis s potpisima Cavtaćana i Čeha koji su se zatekli u Cavtatu i Kuparima te fotografiju impresivnog katafalka uz kojeg se snimio Bukovčev prijatelj Antun Bratić. U lokalnim novinama opraštaju se od velikog slikara riječima:

Gospar Vlaho ljubio je svoje sumještane i svoj Cavtat svim žarom svog srca, te je sretan bio, kad je mogao komu pomoći. Cavtat bi bio pozlatio, da je mogao, a svaku cavtajsku ustanovu pomogao je i zborom i tvorom. Ako se je Cavtat u zadnje vrijeme poljepšao, u prvom redu to mora da zahvali njegovoj inicijativi, a i njegovoj darežljivosti. Svojim prijateljima vazda je govorio da nigdje nije zadovoljan kao u ‘svom gnijezdu’ Cavtatu. Skoro svako ljeto dolazio je k nama, da uživa ovo lijepo naše sunce i more, i u pismima veoma bi se tužio, kad ne bi mogao doći u svoj mili Cavtat.

Konačno, Bukovčev pepeo našao je smiraj na cavtatskom groblju u obiteljskoj grobnici.

Krajem rujna 1922. godine Bukovčeva obitelj, supruga i djeca, noseći urnu s pepelom velikog umjetnika, krenuli su na njegovo posljednje putovanje. Putovali su vlakom, a od Bakra dalje parobrodom. U jednoj od kabina uređen je memorijalni prostor, zavijen crnim zastorima, dekoriran cvijećem i svijećama. Kad je parobrod pristao u Split došli su na parobrod, da iskažu počast prahu velikog majstora, u ime vlade g. kr. namjesnik Metličić, u ime općine načelnik g. dr. Tartaglia, predstavništva društava, Monsignor Bulić te mnogi pokojnikovi poštivaoci.

U dubrovačku luku Gruž brod je pristao u nedjelju, 1. listopada, u jutarnjim satima. Doček pepela bio je iznimno svečan. U Gružu je urna s pepelom položena na posebnu drvenu nosiljku, formirana je duga povorka građana koja je s Bukovčevim posmrtnim ostatcima, uz pratnju orkestra, krenula prema staroj gradskoj luci. Putem su se priključivali građani, predstavnici raznih društava, učenici s profesorima koji su, preko Straduna, otpratili slikareve zemne ostatke do starog porta gdje ih je čekao parobrod Naš da nastave put prema Cavtatu, zavijenom u crno.

U Cavtatu su čekali rodbina, mještani, predstavnici Općine, Konavljani u zlatu, te su se zajedno uputili prema groblju sv. Roka. Uz prisustvo Branislava Nušića i Ivana Meštrovića, ganutljive govore, zvuke cavtajske glazbe i orkansko nevrijeme, pepeo velikog Bukovca predan je na vječni počinak.