Bukovčeve Konavoke

Među nekolicinom Bukovčevih likovnih ostvarenja etnografske tematike svoje mjesto su našle i slike s konavoskim motivima. Najčešće je riječ o portretima ili prikazima figura na otvorenom u konavoskoj narodnoj nošnji, kao najočiglednijem indikatoru identiteta konavoskog kraja. Iako malobrojno zastupljena tema unutar Bukovčevog opusa, ipak omogućava praćenje njegovih slikarskih dostignuća i razvoja likovnog jezika. Među prvim poznatim takvim slikama portret je žene u konavoskoj narodnoj nošnji slikan tehnikom ulja na platnu u San Franciscu 1876. godine. Još uvijek nevještom rukom portret je rađen prema fotografiji, a signiran je Bukovčevim talijanskim prezimenom Fagioni.

Nadalje, posvećenim radom i školovanjem u Parizu Bukovac je usavršio zanat, a slikarska dostignuća očita su i na sljedećem prikazu Konavoke na slici pod nazivom “Konavoka u zimskom ruhu” iz 1885. godine. Također je slikana tehnikom ulja na platnu, a danas se nalazi u stalnom postavu Zavičajnog muzeja Konavala. Slika prikazuje mladu Konavoku u svečanoj nošnji, u modrini, s bijelim naštipanim ubručićem na glavi i torbicom u desnoj ruci u opuštenoj pozi naslonjenoj na zid na dnu skalina u đardinu Bukovčeve rodne kuće u Cavtatu.

Osim što je modrina zaista modre, a ne crne boje, i široko orukavlje vjerno predočava elemente nošnje 19. stoljeća. Slika je nastala tijekom Bukovčevog dvogodišnjeg pauziranja od Pariza i boravka u Dalmaciji i rodnom kraju, a već je 1886. godine izložena na pariškom Salonu. Tada ga je kritičar “Cribouleta”, koji ga je dobro poznavao iz prethodnih Salona, pohvalio i napisao: Danas ga ponovno nalazimo odraslog i sazrelog za vrijeme dvogodišnjeg boravka u njegovoj domovini, u onom slikovitom kraju oko Dubrovnika, gdje je marljivo radio u prirodi.

Treba spomenuti da je ovaj prikaz mlade Konavoke objavljen i u grafičkoj verziji u uglednoj pariškoj reviji L’art et la Mode 12. prosinca 1885. godine bez ikakvog popratnog teksta, tek s naslovnim podacima, a reprodukciju slike kasnije nalazimo i na razglednicama. Također, francuski fotograf Edmond Bénard 1880-ih je snimao seriju portreta pariških umjetnika u njihovim ateljeima, a među njima snimio je i Vlaha Bukovca oko 1886. godine te na toj fotografiji među mnoštvom slika u Bukovčevom ateljeu vidimo i Konavoku u zimskom ruhu, ali u izraženo širem rakursu. Na drugoj fotografiji, onoj iz praškog ateljea iz 1917. godine ista slika svedena je na format kakvog danas poznajemo, što upućuje na činjenicu da je platno slike u međuvremenu iz nepoznatih razloga skraćeno, odnosno odrezano na današnje dimenzije.

Nadalje, prikazima Konavoki Bukovac se nešto više posvetio tijekom svoje takozvane cavtatske faze kad je period od 1898. do 1902. godine s obitelji proveo u svojoj rodnoj kući. Kao jedno od istaknutijih i zahtjevnijih djela cavtatskog intermezza ističe se izvedba stropne dekorativne kompozicije kazališta u Dubrovniku alegorijske tematike “Dvostruko krunjenje na nebu i zemlji” dovršenom 1901. godine.

Dok je središnja kompozicija u obliku rozete posvećena nebeskom krunjenju dubrovačkih pjesnika koje kruni božica pjesništva, na drugom dijelu kompozicije u bočnom polju odvija se krunidba narodnog pjesništva na zemlji predstavljenog u liku slijepog guslara. Do njega se nalazi njegova vodilja, to jest prikazan je lik mlade Konavočice u narodnoj nošnji, košulji s vezom i pasovima, s crvenkapom na glavi te sa štapom u ruci. U fundusu Kuće Bukovac čuvaju se brojne skice s idejama za ukrašavanje ovog stropa, a među njima je Studija male Marije iz 1900. godine, Bukovčeve kćeri koja je bila model za Konavočicu stropne kompozicije.

U Cavtatu 1902. godine slobodno nabačenim mrljama živih, intenzivnih boja tehnikom ulja na platnu slika i Procesiju u Tihi, sliku manjeg formata u čijem je drugom planu desno prikazana nediferencirana grupa ljudi, ali su vidljivo obučeni u konavoske narodne nošnje. Razaznaju se muške i ženske nošnje, a među ženskim uočljive su i modrine i bjelače te oglavlja, bijeli ubručići na glavama žena.

Iste godine Bukovac izrađuje i skicu za diplomu cavtatske općine s prikazom Konavoke s malim Konavljaninom i vizurom Cavtata u pozadini, na čijem liku primjećujemo opanke, svakodnevnu i radnu obuću starih Konavoki, kao i dvostruki način podvezivanja glave. Prikazana Konavoka se u istoj pozi, ali u drugačijem ambijentu kasnije tiskala na dopisnicama, a sam prikaz upućuje na postojanje slike – originala koji se reproducirao u vremenu pomodnosti tiskanja folklornog i etnografskog vizualnog sadržaja na serijama razglednica. Također, 1909. godine u umjetničkom prilogu Prosvjete izlazi Bukovčeva ilustracija Trg u Dubrovniku na kojem je prikazana grupa Konavoka u narodnoj nošnji kao realan prikaz ondašnjeg života koji je uključivao redovnu prodaju svojih proizvoda na placi u Gradu uz obavezno druženje i ćakulu. Na razglednicama je zabilježen i Bukovčev prikaz Konavoke u nošnji iz praškog perioda za vrijeme rada u polju. I dok je Konavoka s kosjerićem i balom u rukama prikazana frontalno u prvom planu, u pozadini vidimo dvojicu Konavljana i jednu Konavoku pri samom radu.

Pred kraj svog života, 1919. godine,  Bukovac izrađuje  sliku malih formata rađenu temperom na papiru s prikazom dvije Konavoke, a čiji likovni izraz odražava njegove tadašnje povremene oscilacije u kvaliteti radova uzrokovane nemogućnošću povratka u rodni Cavtat. Ipak pri svom zadnjem posjetu Cavtatu, 1920. godine izrađuje skicu Konavoski tkalci u tehnici ulje na kartonu, gdje širokim i pastoznim namazima prikazuje žanr scenu čiji su akteri i Konavoke. Slika je pravo osvježenje njegovog praškog opusa, izraženo ponajprije vitalnošću i lakoćom poteza, pri čemu se Bukovac prema motivu odnosi potpuno slobodno. Bilo da Konavoke prikazuje akademski ili realistično u duhu plenerizma i impresionizma, kao portrete, žanr scene ili alegorijske prikaze, ove slike osim umjetničke vrijednosti sadrže i neospornu dokumentarističku, etnografsku vrijednost značajnu ponajviše za rodni kraj.